Zamislite vam se desi da iznenada osvanete sa spoznajom da svojim grlom ne možete da proizvedete nikakav zvuk, ništa, totalno trokiralo.
Meni se desilo.
Doduše, nije ovo baš prvi put ali je sve prethodno bilo dovoljno davno, kad su stvari oko mene izgledale prilično drugačije i kad sam mogla sebi da dozvolim da neko vreme ne komuniciram a da se to mnogo ne primećuje.
U međuvremenu mnogo toga postalo drugačije.
Počne to polako i neprimetno, a onda sebe jednog momenta uhvatiš kako veći deo dana zapravo odgovaraš na razna pitanja il šatro daješ nekakve instrukcije i svi te vazda za nešto cimaju a ti više ne znaš gde udaraš. Onda, u jeku takvog ludila odjednom ne možeš ni reč da izustiš.
Otišla i do lekara, dobila i terapiju i bolovanje, sve uredno, a odmah posle podesila poruku kao odgovor na sve pozive. Ne mogu da pričam zbog bolesti.
Bilo ih je nekoliko koji su i pored toga pokušavali, sve u fazonu ja ću da pričam, ti samo slušaj, al im nisam pružila šansu. Pomislim, ako baš moram ja, nek napiše šta ima., Onda vidim da i nije tako bitno, nego ne boli preko tuđe grbače. Jer, ko će da se aka, da piše toliko.
Kod kuće još bolje. Kad baš imam ja nešto da saopštim, to radim ili preko novoosnovane grupe na viberu, pod nazivom Abonenti, ili, ako su isti prisutni, skrećem pažnju prvo lupanjem u neki predmet pa onda malo šapat malo pantomima.
Naravno, u pitanju su samo kratka i neophodna saopštenja. Sve ostalo, ako bih i imala da primetim, sad gledam sa neke distance, kao da se ne odnosi na mene. I ono najvažnije, ne pronalazim ni jedan razlog za nerviranje.
Eto, ko bi reko koliko malo je potrebno za Nirvanu.