Ne, blog nije o njima, nama ili o vama u politici, već je pre o veštačkoj inteligenciji (VI), i to ne o onoj „veštačkoj", već o pravoj - kompjuterskoj. Kao i o tome koliko bi, pored svega ostalog čime je do sada uspela da ovlada, VI mogla da preuzme i nešto toliko blisko ljudskoj prirodi, od sankilota pa sve do careva i faraona - politiku.
Naime, VI je odavno postala ozbiljan alat u mnogim strukama, ali i dalje ostaje pitanje gde se stvarno i nalazi granica koju možda čak ni ona nikada neće preći. Na primer, da li bi ta granica mogla da se pojavi negde na obodima nauke i umetnosti, ili možda medicine i prava? Jer, mnogima još uvek nije jasno kako (pored beskonačne snage baratanja jednačinama, logičkim obrascima i formama, kao i različitim neuralnim i heurističkim mrežama) računare nije moguće (bar ne koliko je poznato) naučiti da kreativno razmišljaju, kao i da budu inteligentni, i to po mogućstvu na sve do sada prepoznate načine.
U stvari, možda politika upravo i jeste jedno prvih od mesta na kome bi se tako nešto i moglo očekivati (pošto se tiče toliko mnogo ljudi). Na primer, tu su odavno veštački botovi (bot upravo i potiče od reči robot - doduše, neki bi rekli da to i nije baš posebno ilustrativan primer), kao i različiti programi za automatsko generisanje političkog promotivnog i reklamnog materijala na vebu i šire (za koje kažu da su u dobroj meri upravo i doprineli između ostalog i prethodnoj pobedi Trampa). Opet, neki drugi bi prostor za VI političare prepoznali i u sveopšte rastućem razočaranju birača uobičajenim oblicima politika (sad, otkuda stvarno i potiče sve to masovno zasićenje građana konvencionalnim političarima i politikama, a koje izgleda da obeležava izbore širom sveta već godinama, ko će ga znati).
Sad, da li bi poverovali kada bi vam neko rekao da VI političari uopšte i nisu stvar neke daleke budućnosti i SF filmova, već da se takve stvari širom sveta uveliko već i dešavaju. Evo, na Novom Zelandu, na primer, VI političar Sam naveliko i naširoko šparta i štrika njihovom javnom scenom, kao deo kampanje za izbore planirane 2020, na kojima bi trebalo i da učestvuje (sad kako je sve to i regulisano novozelanđanskim izbornim zakonodavstvom, i da li će biti kandidat lično ili kao deo nečije kampanje, ostaje da se vidi).
Pa, ako želite, možete sa njim i da porazgovarate na adresi "http://www.politiciansam.nz", jer kao što autor sajta (iliti menadžer Samove predizborne kampanje) i kaže - osnovu funkcionisanja ovog programa upravo i predstavljaju predlozi, mišljenja i stavovi koje birači iznose u komunikaciji sa Sam-om, mnogo više nego što se pomenuta VI platforma koristi kako bi se biračima preneli određeni unapred formirani politički stavovi (ako je tako nešto uopšte i moguće).
Satrategija US demokrata za predsedničke izbore 2020?
Sad, kako ne bi ispalo da su anglosaksonci baš u svemu uvek bili prvi potrudile su se ruske baćuške. Naime, tamo je već 2018. godine VI program Alisa uspela da prikupi preko 40000 potpisa neophodnih kako bi se kandidovala na tadašnjim predsedničkim izborima, i kako bi izašla na crtu Vladimiru Vladimiroviču. Sad, za razliku od Sam-a, Alisa je izlazila pred birače sa prilično radikalnim stavovima (što opet ne znači da i oni nisu dobrim delom upravo i formirani na osnovu poruka koje su Alisi birači ostavljali bilo putem njenog veb portala, bilo preko SMS poruka), tipa "da bi sve neprijatelje naroda i države trebalo po kratkom postupku ...", kao i sve tome slično.
Ipak, autori Alise kažu da su njene odluke u potpunosti racionalne, logične i algoritmizovane, lišene bilo kakvog "ugla", emocija, ili zadnje namere. Što opet ne znači da Alisini autori, možda čak i nenamerno nisu imali određeni "ugao" - ili još gore da su (da odem pomalo i predaleko) između ostalih i mnogi od svih onih radikalnih i ekstremnih političara kroz istoriju u stvari sve vreme bili poprilično racionalni i proračunati.
Neki će, opet, reći da je u principu i svejedno o kome se ili o čemu uopšte i radi, i da su sve to na kraju nekakvi "ljudići iz radio i TV aparata". A opet, možda bi autori neke buduće uspešne VI političke platforme mogli da, kada sve prođe, i nama sa jeftinijim kartama objasne kako sve to na kraju stvarno i funkcioniše. Mada, izgleda da će uvek, kako u politici tako i drugde, postojati nekavi tamni i svetli vilajeti koje, kako VI tako i drugi izgleda da nikada i neće moći do kraja da reprodukuju i shvate.
Sa druge strane, neko bi sa dozom ironije mogao da primeti i to kako u osnovi svih i svekolikih mahinacija, kao i čega još sve ne u politici, uvek na kraju ispliva nekakav i nečiji egzistencijalni strah - što mašine još uvek nemaju, te bi zbog toga možda stvarno i mogle da budu na određeni način i dobri političari. Ipak, po drugima, inteligencije uopšte i ne bi bilo bez egzistencijalnog straha, pa onda ni veštačka inteligencija ne kraju uopšte i ne bi mogla da bude inteligencija bez ikakvog egzistencijalnog ili nekog drugog straha (što i nije na kraju nešto ni nemoguće, eto i toliko SF filmova i knjiga na tu temu).
A, opet, možda bi pojava VI političara na kraju mogla da bude i uvertira u neku možda i ne baš nešto preterano daleku budućnost u kome će i same VI mašine imati pravo glasa.