Tradicija je nešto što se podrazumeva, gaji i poštuje, pa bismo samim tim i trebali da je nastavimo, prenosimo sa kolena na koleno i da je čuvamo od zaborava, ali šta ako tradicija nije tradicija, već neki običaj koji je loš, ali se u nekim zajednicama ipak zadržao.
Kada sam bila mala slušala sam pesmu „Dimitrijo, sine Mitre“, i u toj pesmi majka koja je već u poodmaklim godinama, svoga sina koji je takođe zašao u godine kudi jer ga mlada žena vara. Šta je to nateralo nekoga da oženi devojku od 15,16, i na koji način je žena uspevala da zadrži svoj status u porodici se piča i u Korenima, jer uprkos svemu, žena je bila ta na kojoj su se lomila koplja, ona je čuvala ognjište dok se ratovalo i ona je neretko po završetku ratova bila odbačena od društva jer je bila noseća, kao posledica sramnih nedela pred kojima bi i nečastivi sakrio svoje lice.
Međutim, koliko god da su se vremena menjala neke stvari su ostajale iste. Žena, devojčica, devojka u nekim sredinama apsolutno nemaju istu šansu, a tu tragediju i nemogućnost izbora itekako koriste muškarci, da manipulišu, ucenjuju i raspolažu životima koji nisu njihovi i umesto da budu zaštitnici postaju dzelati, pa i same žene su ili nemi posmatrači ili aktivni učesnici koji ponekad mogu da budu i veći neprijatelji nego li muški rod.
Ako pogledamo istoriju Hrišcanstva, kao jedne od najvećih religija i najrasprostranjenijih, žene su uprkos tumačenjima većine da su manje vredne, one svoje mesto zauzele na pijedestalima zbog ogromne ljubavi i posvećenosti samoj veri i bezuslovno su sledile Hrista, do samoga krsta, a kasnije su i svojim životima platile i nisu odustajale ni pred najgorim naletima besa i boli, njihova vernost je bila veća od svake izgovorene reči, vernost je postala delo.
Međutim tri slike mi prolaze trenutno kroz glavu ovih dana. Prva je vezana za pripovetku Ševa, Valde Arsića, druga je vezana za Margaretu iz opere Faust, koju je komponovao Guno i treća, možda i najpotresnija, jer je reč o surovoj sadašnjosti o deci gurnutoj u maloletničke brakove.
Prva je priča o ženi iz Srbije, koju su zajedno sa detetom sa početka prošlog veka ubili mučki i nabili na kolac misleći da je veštica, a ona je samo prosila parče hleba i na taj način preživljavala, druga je stradala zbog pakosti drugih jer se usudila da voli, a treća nemo ćuti i čeka dan kada će se njen život završiti, a koji nije ni počeo i umesto lutkica dobija čemer i jad.
To dete ubijeno u samom cvetu, nastavlja da se ubija svaki dan kod nas i u svetu, svaki dan, svaki čas, minut, sekundu, nestaje, kopni, umire, a da nije ni prodisalo. Umire javno pred licima svih nas koji taj čin pravdamo običajima i tradicijom koja zaudara na jad i čemer.
Kao i u svakoj priči ispričanoj, na kraju bi trebao da bude srećan kraj, a ja taj kraj čekam, jer mi se čini da nikada više zaluđenika u „pravdu“ i „pravdnika“, nije bilo, a bez prisustva zakona i vlasti, čine šta im je volja, od prevaspitanja do otimanja, stvari , života, detinjstva, životinja, sreće, ljubavi, otimanja onoga zbog čega postojimo i opstajemo kroz vekove. Otimaju nam ljubav i usađuju mržnju, a sa njom nestaje svet koji vapi za spasenjem.
Ko može da se usudi da priča o prijateljstvu sa nekim, a da tu osobu ili manjinu konstantno naziva najpogrdnijim imenima koristeći pri tom najrasprostranjeniji medij kod nas, a to su društvene mreže i da kačenjem klipova „dvosmislenih“, pravda odluke koje donosi.
Odakle pravo da najugroženiji ostaju bez krova nad glavom, jer im se imovina oduzima ne bi li se izmirili dugovi nastali usred siromaštva, ili nesavesnih poslodavaca koji plate isplaćuju kad požele, a ljudi ćute iz straha, da i to malo ne izgube.
Ko je usadio strah deci da ne pričaju roditeljima o nasilju koji doživljavaju svaki dan na mestu koje bi trebalo da bude „hram“, jednog društva, a to je škola?
Ne možeš govoriti da voliš nekoga i da ti je prijatelj, kada tvoja dela govore suprotno, jer reči i dela nisu jedno te isto i nikada neće ići ruku pod ruku zajedno.
Neka reč postane delo, ali delo ispunjeno ljubavlju, a ne mržnjom.
Još samo jedna činjenica ovaj svet činimo svi mi zajedno, ne feministkinje i šovinisti i drugi aktivisti, već svi, te i posledice pojedinih odluka snosimo takođe zajedno.