Umreću! Samo ću kljoknuti na asfalt i šlus! Stajao je iza grupe ljudi koji su na pešačkom prelazu čekali da se upali zeleno svetlo za pešake. Onda je mozak počeo da banalizuje! Padnem mrtav, ljudi se uzmuvaju oko mene, jedan čovek stavlja prst na karotidu i odmahuje glavom. Momak, neo panker mobilnim zove hitnu pomoć i policiju. Preturaju mu po rancu, jedan mangup pronalazi novčanik i otvara ga, gleda novac i kartice, krupna odlučna žena mu ga otima iz ruku: Čovek umro a ti bi da pjlačkaš, marš odavde! Neko klečeći pokušava da mu sa obe pesnice pritiska grudni koš i broji do deset, onda prislanja usta uz njegova i duva mu vazduh u pluća. Mrtav sam, misli, manite se ćorava posla. A onda se iz moždanog podruma pojaviše reči njegove žene: Nikakvo umiranje, samoubistvo ne dolaze u obzir! Trgni se čoveče, ako ti umreš tvoj sin i ja ćemo biti izbačeni na ulicu! Imaš odgovornost prema nama, obezbedi nas kako znaš i umeš pa onda vidi šta ti je raditi. Posle ove poslednje rečenice slatko se nasmejala.
Nije tada umro, nije se skljokao, niko mu nije davao veštačko disanje, niko nije preturao po njegovom rancu, prešao je ulicu na teturavim nogama i nastavio put do kafića gde će sesti ispod velikog ćetvrtastog suncobrana, prvo poručiti produženi bez mleka, izvaditi ukrštenicu, prekrstiti nogu preko noge i početi da je rešava. Kada popije produženi bez mleka, mahne rukom i devojka zna da je sada red na produženi sa mlekom, vrućim. Tako sedi, ponekad uspe i da se opusti, sat, sat i po.
Pomisao na smrt ga ipak ni jednog trenutka ne napušta.