(Ovo je kompletan tekst prof. Vladimira Vuletića iz današnje Politike. Tekst u štampanom izdanju je kraći za 1300 karaktera, zbog prostora. A meni se čini da je dovoljno intrigantan da treba da ga pročitate celog. NK)
Svako povremeno, a poneko i stalno, ostane zaglavljen u nekom vremenu i nekoj priči u kojoj živi i iz koje posmatra svet oko sebe. Ta priča može biti univerzalna ili bar težiti da to postane, a može biti i posve lična ili razumljiva samo uskom krugu posvećenika. Ljudi zaglavljeni u prošlim vremenima mogu izgledati simpatično kao ostareli hipici, a ponekad mogu biti tragikomični, pa čak i opasni kao Ilija Čvorović. Život i literatura puni su verskih fanatika, “ludih“ naučnika, ideoloških vernika, ostrašćenih i razočaranih ljubavnika, pasioniranih pecaroša, biciklista i golubara. Svima im je, međutim, zajedničko da je posvećenost narativu u kome su zaglavljeni i koji određuje njihov svetonazor jača od zdravorazumskog odnosa prema svetu i životu koji ih okuružuje.
Granica izmedju zdravorazumskog i doktirnarnog pogleda na svet nije uvek jasna. Različiti diskursi pokušavaju da se nametnu zdravorazumskim činjenicama i mnogi u tome uspevaju. Dešava se da ljudi provedu život u priči koju su prihvatili i za njih ona predstavlja samorazumljivu stvarnost. Kao sto je poznato, Bog pomaže onima koji veruju u njega. Mnogobrojni su primeri uspešnih narativa. Religijski narativi i nakon hiljada godina nadahnjuju i upravljaju postupcima miliona. Ideološki narativi, takođe, imaju snagu da stvaraju uverenja koja često prkose zdravom razumu. Naučni diskurs je postao neupitan u meri da se naučni iskazi prihvataju i kada ljudi ne znaju šta oni znače.
Za prihvaćenost neke priče nije bitno da li je isitnita. Naprotiv, najuspešniji narativni su zasnovani na predrasudama i teško dokazivim iskazima. Neretko je za priču važno da je nepotpuna kako bi je sledbenici nadopunjavali prema sopstvenom iskustvu i dublje se poistovetili sa, u osnovi, “šupljom” pričom. Uspešni narativi, pored toga, imaju svoje proroke i svoje mučenike. Narativi su plod imaginacije i rada proroka, a oni koji slepo veruju prorocima obično postanu mučenici koji služe kao svetionici novim naraštajima sledbenika koji u narativu nalaze utočište.
Posebno su zanimljivi nacionalistički naratavi jer su bitno obeleležili decenije za nama, ali i vreme u kome živimo. Narativ o domovinskom ratu bitno određuje hrvatski nacionalizam danas. Narativ žrtve je u korenu bosanskog nacionalizma. Oba ova nacionalizma, osim toga, neguju naratv o Srbima agresorima i oba se snažno podstiču iz državnog aparata. Srbija trenutno nema svoj nacionalistički narativ. Kosovski mit je bio u korenu srpskog nacionalizma pre sto godina. Raspolućen između jugoslovenskog i velikosrpskog diskursa nacionalizam kao državni narativ u Srbiji je poražen krajem prošlog veka.
Zapravo u srpskom društvu danas ne postoji ni jedan veliki narativ. Socijalistički ideološki diskurs je temeljno proskribovan. Liberalni, mada uticajan u intelektualnim krugovima, nikada nije imao stukturnu osnovu na kojoj bi ojačao i postao samorazumljiv, a konzervativni nema proroke i ozbiljne protagoniste. Porazi u ratovima devedesetih bacili su senku na svaki vid nacionalne naracije. Čak je i patriotizam sumnjiv, a izražavanje ljubavi prema Srbiji neretko se doživljava kao izraz povampirenja velikosrpske ideologije. Pokušaji rojalista, ekstremnih desničara, neoliberala, evroentuzijasta, rusofila, pomenimo samo najuticajnije, da nametnu svoj narativ, takođe, su ostali bez većeg uspeha.
Interesantno je da, uprkos značajnoj medijskoj podršci, aktuelni režim nije stvorio ni jednu veliku priču koja bi ga činila prepoznatljivim. Umesto toga, njega karakteriše pragmatična usmerenost ka nizu pokretnih ciljeva. Kompromisno rešenje kosovskog pitanja; ekonomski razvoj baziran na stranim investicijama i infrastrukturnim projektima; priključenje Srbije EU; regionalna stabilnost zasnovana na ravnopravnosti srpskog naroda i još mnoštvo specifičnijih zadataka, jesu značajne teme i pragmatični ciljevi, ali nisu priče koje imaju snagu da pokreću masu.
Zapravo jedini narativ koji u Srbiji danas ima svoje aktivne proroke je priča o diktaturi. Njegovi protagonisti su zaglavljeni u devedesetim godinama prošlog veka. Ne postoji racionalan razlog niti kritički argument koji bi doveo u pitanje uverenje onih koji su prihvatili taj narativ. Kao i svaki i ovaj narativ je isključiv. Dijalog koji dovodi u pitanje postulate tog narativa je neprihvatljiv za njegove protagoniste. Ukazivanje na činjenice koje svedoče suprotno, doživljava se kao relativizacija narativa i strogo se anatemiše. Lajtmotiv tog narativa nije nov - ko drukčije kaže taj kleveće i laže i našu će osetit pest.
Oni koji žive u narativu diktature u svemu vide dokaz svoje vizije. Ono što, recimo, zdravom razumu izgleda kao žalosni primeri bahatog ponašanja pojedinaca na vlasti iz perspektive narativa o diktaturi je izraz sistematskog terora. Incidenti koji nailaze čak i na osudu najviših predstavnika vlasti navode se kao krucijalni dokazi postojanja diktature. Posledice procesa dugog trajanja i globalnih kretanja kao što su migracije iz ekonomski nerazvijenih ka razvijenijim područjima Evrope i sveta predstavljaju se maltene kao traganje za političkim azilom i beg iza gvozdene zavese. Svaka, posebno glasno izgovorena, glupost ako podržava narativ slavi se kao intelektuali domet i izraz moralne vrline, a čak i racionalan argument ako nije u saglasju sa postulatima narativa izaziva moralno zgražavanje i osudu.
Za proroke narativa o diktaturi svet života predstavlja kužno mesto i svaki kontakt sa njim dovodi u pitanje moralnu čistotu. Dodir sa ljudima i stvarima koji nisu u saglasju sa narativom predstavlja tabu. Bojkot parlamenta i izbora manje ima veze sa izbornim uslovima, a više sa brigom o zaštiti narativa o diktaturi. Izlazak na izbore pod bilo kojim uslovima ne dolazi u obzir je bi doveo u pitanje brižno građen narativ. Mada zdrav razum kaže da je za opoziciju bolje da u parlamentu ima nego da nema poslanike, iz perspektive narativa o diktaturi stvar izgleda drugačije. Što veća pobeda vladajuće stranke tim jače uverenje u ispravnost teze da se vlast ne može zameniti na izborima već samo pobunom i revolucijom.
Ako nas je, međutim, istorija nečemu naučila to je da su korist od ovakvih pogleda na svet imali samo njihovi proroci. Mučenika ako se sete na dan borbe protiv diktature sete se, ako se ne nikom ništa. To je bila njihova dužnost.
Vladimir Vuletić, Politika