Bezbroj, sijaset je rešenja i kada su u igri obične, svakodnevne zavrzlame ali isto tako je i bezbroj rešenja kada je vaš vlastiti život u pitanju. Najkonsekventnije rešenje je samoubistvo. Nemam nameru da navodim, takođe, bezbroj načina na koje se čovek može samoubiti ali to je doista rešenje, jednom za svagda. Smatrali mi to kukavičlukom, hrabrošću, eskapizmom... samoubistvo je rešenje, konačno i nepovratno.
Nema niti je bilo osobe na ovom dunjaluku koja nikada nije pomislila na samoubistvo. Dođete do visokog granitnog zida koji ne možete preći ili preskočiti, iza vas su velika sranja, što vašeg ličnog života, što života u kojem živite. Ne želite da se u njih vratite a napred ne možete. I šta je rešenje, rešenje je samoubistvo. Ne mrsomudim sugerišući rešenje, ne, potpuno prisebno govorim o jednom konačnom rešenju. Često se okrenu leđa granitnom zidu i vratite se u usranu svakodnevicu bez budućnosti ali i u kakav takav život. Kao što ne treba osuđivati samoubistvo, tako ne treba osuđivati ni bežanje od njega u život bez rešenja, u učmalu izvesnu budućnost. Nije samo bezizlaznost, granitni zid, povod za samoubistvo. Svi smo mi zasebne i posebne galaksije u beskrajnom Kosmosu. Razlozi mogu biti takođe mnogobrojni. Od neverovatno teških i nepodnošljivih do, za druge, banalnih, minornih, neshvatljivih.
E, sad, ako je čovek sam samcijat na ovome svetu, ako nema nikoga svoga, to u mnogome olakšava sam čin nestanka sa lica zemlje. No ako ima porodicu, u odluku o samoubistvu, upliće se mnogo razloga za i protiv. Najkrucijalniji razlog je odgovornost prema njima. Odgovornost ako ih niste obezbedili, recimo, materijalno i stambeno, da ne završe na ulici posle vašeg samoubistva. To ne mora svakog da se dotiče ali ja to onda smatram sebičnošću. Ako volite svoje najbliže, onda ćete se potruditi iz sve mentalne i fizičke snage da im to omogućite pre nego dignete ruku na sebe.
Znam i poznajem nekoliko njih koje i koji su pokušali da se samoubiju po pet, šest puta i sticajem raznoraznih okolnosti nisu uspeli. Jedna od njih ima divan brak, troje odrasle dece i deluje srećno, čak mislim da je odista srećna. Mnogi se godinama premišljaju, mnogi to učine u afektu. Drug mog sina, uspešan ekonomista, dobro situiran zbog posla koji je odlično obavljao, skočio je sa Brankovog mosta na tramvajsku prugu i ostao na mestu mrtav. Dva dana ranije, vraćajući se posle šetnje na Savskom keju, bilo je leto, sreo sam ga sa majkom, mojom dobrom drugaicom, cvrkutali su i smejali se, on visok momak a ona mu do ramena. Poljubio sam ih oboje. Pet dana kasnije govorio sam mu na sahrani.