Protesti su opozicija režimu. Svako neslaganje sa radom režima jeste opozicija režimu. Ovih dana imamo proteste, prvo jednokratne studentske, a sada šire, građanske proteste, višednevne, i to ne samo u prestonici, nego i u još nekoliko većih gradova. Šta u tom smislu najviše odgovara režimu? Najviše mu odgovara da protesti ostanu samo energija. Dakle energija koja je tu s razlogom (delom je i režim toga svestan), ali energija koja sa aspekta režima treba da bude neartikulisana, kako bi se istrošila u raznim pravcima, faktički u prazno.
Da bi režim u toj nameri uspeo, najveća njegova uprtost će i dalje biti da na svaki način uništi (raznim tehnikama) i javno diskredituje opozicione političke stranke. Lidere naročito, jer njih je tehnički lakše dehumanizovati i posle to koristiti u dnevnoj propagandi. U ovom slučaju, u slučaju protesta, presudno je važno da se od protesta opozicija odvoji. Raznim metodama. Od satanizacije preko medija, preko stalnog utiskivanja među nesimpatizere režima onog stava kako u opoziciji nema nikog valjanog i poštenog, do toga da predstavnike opozicije plaćenici sa fantomkama ubačeni među građane koji protestvuju fizički oteraju i izvređaju čim se pojave. Obezglavljenje protesta nije jedini cilj režima, ali je daleko, daleko najvažniji. Neuporedivo važniji i delotvorniji od pendreka, suzavca, pasa...
Kad je brod na uzburkanom moru bez kapetana zna se kako plovidba jedino može da se završi.
I tu je režim postigao svoj glavni cilj - da se sam režim, tamo gde već mora, kod ljudi podrazumeva kao nevaljašan, ali da se ne priča suviše o njemu, nego da se većina energije premesti na unutrašnje teme opozicionog fronta koji će se baviti samim sobom i da se beskrajno raspravlja ko je unutar tog fronta nesimpatičniji, iskompromitovaniji, nesposobniji, lopovskiji.., u čemu će to beskrajno nalaženje mana biti dovedeno do savršenstva. Iskreno demokratski nastrojeni pojedinci takvo kolektivno samoispitivanje rado prihvataju, jer to je u duhu shvatanja politike kod ovog dela građanstva, što je samo za sebe krajnje pozitivno. I, eto apsurda. Taj inače zdrav manir, koji se tiče političkog preispitivanja sa visoko podignutim kriterijumima, postaje glavno političko oružje protiv samog tog prodemokratski nastrojenog fronta pojedinaca, grupa, stranaka... Jer, unutar tih visokih kriterijuma tražeći maltene idealne opcije, stranke, lidere - front ostaje u konstantnoj unutrašnjoj polemici, u konstantnom uništavanju sopstvenih političkih potencijala, ne nalazeći rešenje, ni rešenje uopšte, po svojoj simpatiji, ni rešenje za konkretne političke prilike. Tako se kritika sopstvenog političkog fronta uporno nastavlja, a ne oblikuju se nova rešenja, ukoliko se za postojeća već tvrdi da nisu dobra, tako da sve ostaje na nivou kritike, besplodne, obeznađujuće.
Pošto se ništa ne pravi od onoga što se ima, već se negira sve što se ima, a traže se maltene idealna rešenja - nikakvih rešenja i nema. Život se stalno kreće. U tom smislu postoji jedan od političkih imperativa, a to je da se prati situacija i da se stalno stvaraju rešenja koja će učestvovati u kreiranju toka stvari. Inače taj neodlučan subjekt ostaje u mestu, dok stvari nepovratno odlaze dalje i tada ih je još teže uobličavati prema svojim uvidima i stavovima. Tako se jedan bitan, možda i presudan potencijal - a to je pomenuti građanski front - potencijal za stvaranje novih stranaka, ili makar osvežavanje postojećih, ili makar stavljanje postojećih u neke nove, po opštu stvar korisne odnose - svodi na nulu. Zatečena praksa upravo to pokazuje. Stoga će većina iz pomenutog fronta, čak i posle svih primera da takav metod ne uspeva, reći da protesti treba da budu spontani i da tu stranke opozicije nemaju šta da traže. Možda neka i može, neka nepostojeća i idealna. Tako ovo infantilno shvatanje politike unapred potpisuje obezglavljenost protesta. Kraće rečeno, do njegove propasti.
A učesnici protesta ostaju na ledini i ostane im jedino da jednoga dana prijateljima prepričavaju kako je to bilo.
Sviđalo se to nekome ili ne, politička energija mora da se artikuliše kroz političke partije. Sva uzvišena sitničarenja više nisu politika, već eseji na zadatu temu. Cilj protesta, način dolaska do tog cilja, plan za naredne dane i mesece... ne može da sprovede energična i iskrena masa. Potrebne su (i) stranke. Inače, ako je stav suprotan - ljudima treba savetovati da ne idu zabadava pod pendrek i suzavac. I na banalnim primerima se vidi šta znači protest bez organizacije i uključenosti stranaka. Svaka ozbiljnija stranka ima iskustva sa ljudima ubačenim u proteste sa zadatkom da ih rasture ili kompromituju. Oni sa fantomkama najlakše divljaju pored nežne i iskrene studentarije, starijih ljudi... Kada je u pitanju (i) stranačka organizacija, ovi u fantomkama daleko teže uspevaju u sprovođenju zadatka zadatog od strane režima. Osim toga, nakon nasilja prema policiji koje sprovedu ubačene grupe, nema ko da pojasni, jasno i glasno, ciljanim jezikom, kako se svi učesnici i organizatori protesta ograđuju od takvih postupaka i oštro ih osuđuju. Iznad svega, bez političkih partija nema nikakvog bližeg i daljeg cilja na vidiku. Bez tog vidika, masa iskreno protestvujućih ljudi polako gubi volju i ne vidi smisao svog tog meteža, i to opasnog meteža.