5. oktobar sada napada i kuso i repato. I režim, i nekadašnji učesnici, i kolone novih stranačkih aktivista, i kriminalci koji se nisu dovoljno iskazali, ...
... i nervozni analitičari željni brze slave, i novopečeni novinari koji ne analiziraju, nego pišu ono što misle gazde novina i što smatraju da je je većinsko raspoloženje čitalaca, i silni pojedinci koji, slično kao novinari, žele da se dodvore većinskom huku da su to izneverene nade, i "poslovnim ljudima" iz 90-ih koji krešte kako su svi lopovi i kako su svi isti, i slučajni nezadovoljnici koji su na televiziji čuli da je tada sve upropašćeno, prodato i pokradeno, i neoženjeni seoski momci kojima je, isto, baš taj datum kriv što su devojke napustile sela, i bekrije zbog sve lošije rakije, i ... Kriterijumi su nestali, svest se suzila, a taj javni adrenalin je pojeo sve.
Svi su napali vičući, kezeći se, istovremeno i kivni i srećni, iskolačenih očiju... Stvar je pojednostavljena, krivac je obznanjen i sada ga valja progoniti do kraja. Stvar je toliko pojednostavljena i definisana u 2-3 fraze, da se potpuno zaboravilo na krv hiljada mladića koji su po frontovima žrtvovani za dobro lopova u zemlji-matici, da se zaboravilo na bedu, na krajnja poniženja, na totalno uništenje države, na nove i nove ratove i razaranja ... Čitava priča se svela na poruku da se od tog 5. oktobra sve srušilo i da je tih deset narednih godina poremetilo sve. Uvek se, tako, na taj način, ohrabrena masa ostrvi na nekoga ko je ostao usamljen i ko je već oboren na tlo. Danas je 5. oktobar džak u koji udaraju skoro svi. Pa, dobro. Baš zato što su ga svi napali, ja ću ga braniti. Ima još puno razloga, ali je ovaj sasvim dovoljan.
(Slika: Otto Dix - "Bogalji rata" - u ovom slučaju aluzija na "srećne devedesete".)