Prvo su nam iskakali iz frižidera, ormana, lideri, kandidati, obećanja… kasnile nam serije na TV zbog izbornih blokova, a onda su se zatvorila birališta i nikako da se pojave pred kamerama u svojim strankama.. Sinoć, ko je pratio B92 mogao je da vidi kako naši novinari i novinarke sede u skoro svim štabovima, upućeni jedni na druge… nema lidera, kandidata, svih onih celebs koje su podržavale lidere kandidata stranaka… Možda je rano da se svi pojave u osam?
Pa, evo kako to godinama izgleda u izbornoj noći. Dodje novinar-novinarka u stranku, u bilo koju parlamentarnu i onda se čeka Cesid recimo, oko 21.. Pa se pojavi portparol stranke i kaže šta su oni pobrojali, i onda traje agonija dok se ne pojavi lider stranke. Novinari koji dobro znaju ljude u stranci u kojoj prate izbore, mogu se promuvati do „tajnih odaja“ (ne mislim na wc!) malo proćaskati, ali neće čuti bog zna šta. Ne znam da li „obični gradjani“ u tim strankama, posle kraja glasanja treba da vide samo novinare kako se komešaju i nagadjaju ko je došao, kad će da se obrati, i da li će uopšte da se obrati. Samo 400 i kusur kilometara od Beograda, drugačija situacija preko grane. U Hrvatskoj se birališta zatvore u 19 i u strankama su već posle pola sata sve „bitne face“, jako raspoložene da daju izjave, iako imaju samo exit polls rezultate (ankete sa biračkih mesta). Svaki medij ima svoj mali kutak, a partijski funkcioneri poslušno idu od jednog do drugog novinara. Razgovor je iskren i analitičan (da ne idem dalje kako izgleda formiranje Vlade u Hrvastkoj.. lepo znate da stranka traži 6 milijardi kuna za selo, to i to mesto u vladi, referendum o ulasku Hrvatske u NATO...). Vidite kako im se lica menjaju dok se saopštavaju rezultati izbora, vidite ih kako im klone početni entuzijazam, ili kako samouvereno pokušavaju da se izvuku iz poraza.... Kad je npr na parlamentarnim izborima 2007. opozicioni SDP shvatio da nema prednost koju su mu dali exit polls, Zoran Milanović je prošetao pred novinarima, acting like he didn’t care... Mali dobar PR trik... Naravno, pred kamerama se već u 19 postavlja i posluženje, i čini se, što je trpeza bogatija i originalnija, to je demonstracija spremnosti da se slavi pobeda, jača. Novine se posle toga zabavljaju i time šta je ko obukao, šta je Sanader jeo pre nego što je došao u štab, koliko čega je naručila koja partija, lideri stranaka koje nisu imale očekivani rezultat čak ističu kako su, eto spremili slavlje, ali ništa od toga.. Ja više ni ne znam koliko smo izbora imali od 2000. I svašta se od tad promenilo, ali izborne noći, po tom odnosu političara i novinara, nikako da se promene. Ipak su političari tu zbog javnosti, a ne javnost zbog njih.