Istorija| Kultura| Umetnost| Život

Vlaho (1855-1922)

nsarski RSS / 07.01.2021. u 11:31

 

Vlaho_Bukovac.jpg

 Pre nego što pređem na pravu temu ovog bloga, mislim da je korisno da malo obnovimo znanje iz istorije Dubrovnika, kako bi imali potpuniju sliku kulturnih i političkih okolnosti i ambijenta koji je tamo preovladavao sredinom i krajem XIX veka.  Mnogima će, zato, prvih nekoliko paragrafa ovog teksta biti suvišni ili dosadni, i takvima savetujem da preskoče taj deo i nastave da čitaju tekst koji sledi ispod slike Mede Pucića.

 S.B. ili Sette Bandiere

Godina 972. ima veliki značaj u istoriji grada Dubrovnika. Naime, te godine su Mletački vojnici krenuli ka Levantu i planirali da usput napadnu grad, tada romanskog imena Ragusium, naseljen mahom srpskim življem izbeglim od Avara i Huna, a koji je u to vreme tek počeo da razvija svoju trgovinu i poljoprivredu, te da ga opljačkaju i ga da pokore. Predanje kaže da se, uoči napada, nekom lokalnom seljaku s neba javio Sanctus Blasius (Sveti Vlaho) i upozorio ga na opasnost koja gradu preti. Zahvaljujući tom nebeskom prikazanju, stanovništvo je blagovremeno organizovalo uspešnu odbranu, grad je izbegao razaranje, pokor i pljačke, a Blasius je slavljen kao svetac zaštitnik grada. Budući da su u gradu veliku većinu stanovništva činili Srbi, romansko (latinsko) ime grada je zamenjeno imenom Dubrovnik (pošto je grad bio okružen hrastovom šumom, dubravom), a kasnije (1348. godine) je izgrađena crkva zaštitniku grada i nazvana je crkva Svetog Vlaha, prema grčkom Vlasius (Βλάσιος).

Zanimljivo je da se Sveti Vlaho, rano-hrišćanski jermenski sveštenik i mučenik, podjednako slavi u rimokatoličkoj, istočno-pravoslavnoj, jermensko pravoslavnoj i anglikanskoj crkvi. Vlaho je umro u tamnici, mučen od Rimljana, 316. godine, a deifikovan je 1450. godine.  Dan njegove smrti , 3. februar, se označava kao dan Svetog Vlaha, i na taj dan se u Dubrovniku pravi velika proslava i održavaju se izložbe, predstave i parade.  Godine 2017. , za dan Svetog Vlaha, povodom 1700. godišnjice njegove smrti, u Dubrovniku je prvi put u istoriji srpska pravoslavna crkva organizovala “Veče svetom Vlahu”, a proslavi su prisustvovali vladika zahumsko-hercegovački i primorski Grigorije i biskup dubrovački Mate Uzinić.

Tokom svoje istorije, originalna crkva Sv. Vlaha iz 14. veka je stradala u zemljotresima i požaru (1706.), te je najzad 1715. godine dobila svoj današnji barokni izgled.

300px-St._Blaise_-_National_Flag_of_the_Ragusan_Republic.png              280px-Dubrovnik_DSC00127.JPG

 Grad Dubrovnik je tokom mnogih godina postojanja živeo u okruženju, a često i pod vlašću, Vizantije, Bugara, Srba, Mletaka, Otomanskog carstva, Napoleona, Autrougarske, Italije, Hrvatske, itd., to jest manje više svih koji su se kroz te krajeve namerili u osvajačkim pohodima. U periodu od sredine 14. veka pa do Napoleonovog osvajanja 1806. godine Dubrovnik je imao status nezavisne republike. Da bi opstala u takvom ambijentu, Dubrovačka republika je imala razvijenu diplomatiju, pomorstvo, i trgovinu i  postala je značajan centar nauke, umetnosti, književnosti i trgovine na istočnom Jadranu. Među stanovnicima Dubrovnika veliku većinu su činili Srbi. Popis o maternjem jeziku Austrougarskih vlasti iz 1890. godine pokazuje da su Srbi činili 87% stanovništva, Italijani oko 8%, dok su oko 3% činili Nemci (Austrijanci) i oko 2% Mađari.  Mnogi od tih Srba starosedelaca, ali ne i svi!, su tokom generacija preuzeli katoličanstvo kao svoju veru, ali su svi bez razlike za sebe govorili da su katolički Srbi. Takva su, jednostavno, bila vremena. Postoji i jedna pošalica koja za Dubrovčane kaže da njihova zaštita nije Sveti Vlaho (na latinskom Sanctus Blasius – S.B.) koji se nalazi na zastavi i grbu grada, već  Sette Bandiere (S.B.), tj. sedam zastava. Aluzija je, naime, da Dubrovčane prati glas da lako istaknu zastavu bilo kog osvajača koji njima tog trenutka vlada; drugim rečima, da su politički oportuni.  (Možda je deplasirano, ali moram ovde da podsetim na događanja oko Dubrovnika tokom ratova devedesetih godina prošlog veka, kada je osnovana “Treća dubrovačka republika” 1991. godine u hotelu Kroacija , i za prvog predsednika vlade izabran Aleksandar Apolonio. Ne znam samo koja zastava je tom prilikom bila istaknuta na Srđu).

 Mnogo je Srba, katolika  i pravoslavnih, koji su svojim životom i radom značajno doprineli bogatoj dubrovačkoj kulturi, umetnosti, diplomatiji, nauci, itd.  Ovde nije mesto gde bi mogli svi oni da se nabroje i pomenu, ali to i nije cilj ovog bloga. Ovde ću pomenuti samo jednog, verovatno najuglednijeg Srbina, katolika i Dubrovčanina, iz XIX veka. U pitanju je Medo Pucić, rođen u Dubrovniku 1821. godine. Školovan u Italiji, Pucić je bio zanesen panslovenskom/jugoslovenskom idejom, družio sa sa uglednim Poljacima, Česima, Hrvatima, propagirao ujedinjenje svih Slovena, objavio je knjigu Spomenici Srpski, od 1395. do 1423., pesme Karađurđevka, itd. Njegovo ime na rođenju je bilo italijansko, Orsatto Pozza, ali ga je on kasnije preveo na srpski i ostao grof Medo Pucić do kraja života, 1882 . Bio je jedan od retkih Srba katolika koji je vodio poreklo iz dubrovačke plemićke porodice.

220px-Medo_Pucic-Pozza.jpg

                                   Medo Pucić  1821-1882

 Godine 1868. Pucić odlazi u Beograd gde je bio učitelj mladom Milanu Obrenoviću sve do 1872.  Ovi podaci će biti od značaja za dalji tok priče.

Nakon pripajanja Austrijskom carstvu 1815. Dubrovnik postaje deo kraljevine Dalmacije, a u njemu je uveden Italijanski jezik kao zvanični. Posle revolucija u Austrougarskoj carevini, zapravo nacionalnih pokreta u njenim delovima, 1848. godine, i liberalizacije u svim delovima carevine, dubrovački Srbi katolici stiču značajan uticaj. Godine 1867. Dubrovnik postaje prvi dalmatinski grad u kome je Srpska narodna stranka na izborima dobila opštinu, a 1890. Srpska stranka, potpomognuta drugim auonomašima, odnosi pobedu i vlada gradom sve do raspada Austrougarske 1914. godine. Na čelu mnogih uglednih Srba katolika je bio politički vođa Niko Pucić, brat Mede Pucića koji je gore spomenut.Ukratko, druga polovina XIX veka je u Dubrovniku bila socijlno i politički burna, nacionalni pokreti su bujali, kultura se razvijala i kosmopolitizam je bio opšte prihvaćen pogled na svet.

Čitaoci koji su se odlučili da preskoče prvi deo teksta, ovde mogu da nastave čitanje.

Vlaho Bukovac

U takvom Dubrovniku, 1855. godine rodio se Vlaho Bukovac, slikar, čovek o čijem životu i delu je ovaj blog. Preciznije, Bukovac se rodio u Cavtatu, predgrađu Dubrovnika, a njegovo ime na rođenju je upisano kao Biagio Faggioni. On je kasnije svoje italijansko ime, Biagio, promenio u Vlaho, a još kasnije, pod uticajem Mede Pucića, o kojem je već bilo reči, njegovog velikog dobrotvora i zaštitnika, svoje prezime preveo u Bukovac (na Italijanskom, faggio znači bukva). Tim imenom je kasnije i sve svoje slike potpisivao, a tokom višegodišnjeg boravka u Beogradu (videti dole) je na svojim platnima čak koristio ćirilični potpis.

“Dubrovačku granu” familije Faggioni je zasnovao Vlahov deda Giuseppe Faggioni, pomorac iz okoline Đenove. Posle neke oluje koju je doživeo blizu Dubrovnuka, u kojoj je oštećen brod kojim je plovio, stari Faggioni se nastanio u Cavtatu, i oženio sa Dalmatinkom Anom Kličan. Od njihovih potomaka, Vlahov otac, Agostino, se kasnije oženio s Marijom Perić  i s njom imao četvoro dece – Jozo, Ana, Đorđo i Vlaho. Porodica je živela skromno, bavila se sitnom trgovinom, i Vlaho je od malih nogu morao svojim dečijim radom da doprinosi životu ukućana.  

Među svojim najranijim sećanjima, u autobiografiji “Moj život”, Vlaho pominje odlazak u Dubrovnik na proslavu dana Svetog Vlaha. Tada se iz Cavtata u Dubrovnik putovalo brodićem, a prilazeći gradu s mora prostirao se lep pogled na karnevalske povorke, procesije, boje i uskomešanost praznujućeg sveta. Dubrovnik je u to vreme bio grad u kulturnom i komercijalnom usponu i prizor takve svetkovine je ostavio jak utisak na dečka koji tek raste.

Ovde valja napraviti malu digresiju o pomenutoj autobiografiji “Moj život” jer sam iz nje uzimao mnoge podatke prilikom pisanja ovog teksta. Ona je nastala iz Vlahovih beleški koje je tokom života vodio i kompletirana je integralnom obliku 1918. godine u Pragu, četiri godine pre umetnikove smrti. Kao nevelika knjihga ona je prvi put izdata 1918. godine u Zagrebu. Vlaho je bio nezadovoljan knjigom jer mu je bila namera da je izda na ćirilici, a povrh toga je urednik zagrebačkog izdanja, izvesni Božo Lovrić, svoj posao previše slovodno shvatio, pa se Vlaho mučio da u knjizi svoje originalne beleške prepozna. Priča je bila značajno izmenjena i u njoj je jedino hronologija događaja bila verna originalnom tekstu. U januaru 1919. godine Bukovac donosi svoje beleške u Beograd, u nameri da ih ponovo štampa, sada ćirilicom, i predaje ih Marku Caru, književniku, esejisti, i jednom od viđenijih ljudi iz književnih krugova tog vremena. Car, poreklom iz Herceg Novog, je neko vreme živeo u Zadru i intenzivno se družio sa Vlahom kadgod je umetnik bio u Dalmaciji. Među njima se razvilo veliko prijateljstvo, pa na jednom mestu u svoj knjizi Vlaho kaže da mu je Marko Car, pored porodice, najbliži prijatelj u koga ima puno poverenje. Zajedničkim radom Cara i Bukovca na originalnom rukopisu nastala je konačna verzija autobiografije “Moj život” koja je izašla iz štampe 1924. godine u izdanju Srpske književne zadruge.

moj-zivot-vlaho-bukovac-WEB.jpg    IMG_9253-800x800.jpg

 Dva izdanja Bukovčeve autobiografije "Moj život"

Ja sam mnoge podatke navedene u ovom tekstu preuzeo iz ćiriličnog izdanja, koje, koliko mi je poznato nije kasnije izdavano. Hrvatsko izdanje iz 1918.  je kasnije štampano kao reprint, 2009. godine, bez izmena. Ali, da se vratimo našoj priči.

U školi se Vlaho nije isticao znanjem i vrednoćom i uglavnom se, u potaji najčešće, bavio crtanjem i slikanjem. Te svoje početničke slike je prodavao na komad, za krajcaru, a malo novca što je sakupio je ponovo trošio na slikarski pribor. Verujući da će možda imati više sreće u Americi, obećanoj zemlji,  kad mu je bilo 11 godina Vlaho sa stricem I strinom odlazi u Njujork. Uopšte, ceo taj početni period Vlahovog života se čita kao da ga je Dikens pisao, jer obiluje nepravdom, izrabljivanjem dece, siromaštvom i žudnjom. Posle četiri godine provedene u Americi, gde je nakon smrti strica strpan u popravni dom, a navodni “koledž”, Vlaho se razočaran vraća u Cavtat bez prebijene pare.  (Valja reći da je tokom svojih boravaka u dalekom svetu, Vlaho uvek imao želju da se vrati svome domu, i iskazivao veliku toplinu prema svojim roditeljima i svojim najbližima.)

Tada počinje naredni period u Vlahovom životu - odlučuje da se bavi pomorstvom sa ciljem da jednog dana postane kapetan. Taj pomorski život , koji ga vodi do Turske, Engleske i u mnoge zemlje Mediterana, je bio fizički zahtevan i opasan, te se u jednom trenutku, posle pada na palubi, Vlaho ozbiljno povredi i završi na lečenju u Istambulu. Delimično oporavljen, Vlaho se vraća u roditeljski dom, gde ponovo počinje da slika u slobodnom vremenu. Kako od toga nije bilo mnogo koristi, on sa svojim starijim bratom Jozom ponovo pođe u Novi Svet, ovog puta u Peru. Posle mnogo peripetija i nepredvidljivih događaja na tom putu (revolucija u Portoriku, na primer), Vlaho stiže u Peru i tu uspeva da se zaposli u fabrici vagona gde mu je posao bio da slika ukrasne brojeve na vagonima. To je bio stabilan i pristojno plaćen posao, ali ne previše zadovoljavajući za jednog slikara.  Nezadovoljan, on se posle nepunih godinu dana obreo u San Francisku.

Tu se Vlaho delimično snalazio radeći kao konobar kod nekih zemljaka, sklapa poznanstva i sve više slika portrete prema fotografijama. Poznanstvo i prijateljstvo sa nekim jevrejinom, koji ga je primio na stanovanje, mu je omogućilo da slika, uglavnom portrete, i te svoje slike povoljno prodaje svojim klijentima. Tada je prvi put počeo sebe da doživljava kao slikara. Prijatelj mu je pomagao da nalazi mušterije za svoje portrete i Vlaho je sakupio pristojnu sumu novca s kojim je želeo da se vrati u Cavtat. Tako je i uradio.

Posle burnog putovanja vozom do Njujorka (voz je na putu pretrpeo udes, oko 30 putnika je poginulo, a celokupan Vlahov novi prtljag je u požaru uništen), Vlaho brodom stiže u Evropu i, najzad, u svoj Cavtat, 1876.

U tom periodu, Vlaho sve više slika, a poznanstvo i prijateljstvo sa Medom Pucićem, savetnikom i pokroviteljem, mu pomaže da svoje slike proda i delimično ih prikazuje u apoteci uglednog Mata Šarića,  jednog Medovog prijatelja. Često putuje po Dalmaciji i slika, upoznaje viđene ljude iz svog zavičaja, a Pucić ga preporučuje Štrosmajeru poznatom crkvenom velikodostojniku, koji je umeo da prepozna talenat mladog slikara. Vlaho mu šalje svoju sliku “Sultanija”.  Iako  su slike pravljene u to vreme bile proizvod jednog veštog ali samoukog slikara, Pucić i Štrosmajer su odmah prepoznali Vlahov istinski talenat i uvideli da njihov štićenik treba da stekne ozbiljno slikarsko obrazovanje u svetu. I zaista, uz pomoć i preporuku J. J. Štrosmajera, i u društvu grofa Mede Pucića, Vlaho 1877. godine odlazi u Pariz da se upiše na čuvenu slikarsku Akademiju, École des beaux-arts. Pre polaska, na nagovor grofa Pucića, Vlaho menja svoje prezime u Bukovac, pa se s tim imenom i upisuje na studije. Tom prilikom je izjavio: Imena Fađoni nijesam imao rašta da se stidim, ali zbog rođene grude, zbog slatkog našeg jezika, koji sam naučio sricati sa majčinih usta, ja sam taj ustupak svome rodu učinio, pa se nadam da mi oni, koji ostaše Fađoni, neće za to zamjeriti kao što tvrdo vjerujem da ni budući Bukovci neće s toga imati da se stide.

U Parizu Vlaho upoznaje čuvenog češkog slikara Jaroslava Čermaka koji mu savetuje da na Akademiji studira kod Aleksandra Kabanela (Alexandre Cabanel), tada vodećeg francuskog slikara koji je pripadao akademskom pravcu i bio omiljeni slikar Napoleona III. To nije išlo sasvim glatko, ali ga je na kraju Kabanel prihvatio, prepoznavši u njemu istinski umetnički talenat i slikarsku strast, i Vlaho postaje redovni student čuvene École des beaux-arts. Tokom studija postali su i veliki prijatelji.

220px-Self_Portrait_%28Alexandre_Cabanel%29.jpg

 Alexandre Cabanel učitelj i prijatelj Vlahe Bukovca

Za Kabanela se govorilo da je njegovo slikarstvo nastavak tradicije velikih majstora kao što su Jean Auguste Dominique Ingres i Eugene Delacroix.

Studije u Parizu su imale presudan uticaj na Vlaha Bukovca. Tu je usavršio svoju tehniku, izgradio prepoznatljiv stil i razvio se u slikara od poštovanja i reputacije. Ukratko, u Parizu Vlaho je savladao zanat velikih slikarskih majstora.  Njegov veliki san je bio da izlaže u čuvenom Salonu u Parizu. To mu je prvi put pošlo za rukom kada je njegov rad “Crnogorka” bio primljen i izložen (ovaj rad je inspirisan Čermakovim motivima iz Crne Gore).

bukovac14.jpg

Crnogorka

Ipak, vrhunac njegovog uspeha, koji mu je doneo istinsku svetsku slavu, je bilo platno “Velika Iza”, ili “La Grande Iza”, koje je u Salonu 1882. godine bilo istaknuto na najvidnijem mestu i koje je pobralo hvalu svih likovnih kritičara tog vremena. Tom slikom Vlaho Bukovac je postao istinski slavan.

Nastanak platna “La Grande Iza” je priča za sebe. Naime, u to vreme je bulevarska štampa objavljivala roman u nastavcima, “La Grande Iza”, petparačko štivo beznačajnog pisca Alexix Bouvie-a, o avanturama izvesne kurtizane Ize, štivo koje je steklo masovnu popularnost. Vlaho je zamišljao kako bi ta Iza mogla da izgleda i odlučio da je po svojoj zamisli naslika. Za Izu mu je poziralo nekoliko modela, slikao je i brisao, dok nije najzad u poslednji čas uspeo da završi platno i odnese ga u Salon.

71pmJmgtC0L._AC_SL1200_.jpg

La Grande Iza

“Velika Iza” mu je donela slavu i priznanja slikarske kritike tog vremena.

Valja ovde pomenuti da je ta slika sada deo kolekcija Pavla Beljanskog u Novom Sadu, i da je 2013. godine u Domu vojske otvorena izložba posvećena samo ovoj slici i okolnostima pod kojima je svojevremeno nastala.

MJV_4233.JPG

 Posetioci na izložbi “Velika Iza” Vlaha Bukovca otvorenoj 2013. godine u Domu Vojske u Beogradu.

Postoji mnogo klasičnih slika koje prikazuju nagu ženu, zavaljenu ili ležeću, na kauču, ili sofi, ili divanu (Goja prvi dolazi na pamet), ali Iza je specifična po tome što ona posmatrača gleda pravo u oči, što leži u pomalo neprirodnom pložaju, i što se na podu nalazi raširena koža lava. U strogom, gotovo kanonizovanom klasičnom maniru ovo je bio veliki novitet.  Usuđujem se ovde da nagađam (ovo je strogo lična špekulacija!) da je “La Grande Iza” bila Vlahov “odgovor” na čuveno platno francuskog majstora J. A. D. Ingres-a “La Grande Odalisque”.

 

de752250a9dde0d201f753fbb856bab9518a174d.jpg

 

 La Grande Odalisque

Publika i kritika je bila oduševljena uprkos zgražavanju puritanaca, a fotografije i reprodukcije Velike Ize se prodaju bolje nego fotografije bilo koje druge umetničke slike. Taj uspeh Bukovca spasava od besparice, on sve više putuje, pravi atelje u Parizu 1880. godine,  s bogatim engleskim trgovcima umetničkih slika često odlazi u London I prodaje svoja platna. Međutim, taj bogataški život počinje da mu postaje monoton.

Na poziv srpskog kralja Milana Obrenovića, Vlaho iz Pariza dolazi u Beograd 1882. godine na dvor i tu slika kraljicu Nataliju. U predstavljanju kraljici Nataliji Vlaho će reći: Rodom sam iz Dubrovnika, odnosno iz Cavtata, moj je jezik isti, kojim se govori u Beogradu. Oduševljen tim portretom, kralj Milan mu predlaže da naslika i prestolonaslednika Aleksandra Obrenovića. Pre odlaska iz Beograda, Vlaho je još naslikao portret Laze K. Lazarevića.

Na dvoru Obrenovića, Bukovac je primljen s velikim poštovanjem i o tome piše pohvalno u svojoj autobiografiji.  Između ostalog, Vlaho kaže: “Топио сам се од милине, слушајући у тако отменом кругу свој матерњи језик, тај слатки и красни језик, од ког се у туђини бијах готово сасвим одвикао! Био сам поносан што је то мој народ — храбар и бистар народ, који је, ето, у име Бога, закорачио на пут слободе и цивилизације.”  

Vlaho_Bukovac_-_Queen_Natalija_Obrenovic.jpg

                            Kraljica Natalija Obrenović

 Na polasku iz Beograda, Vlaho od kralja saznaje da je njegov zaštitnik i nekadašnji učitelj kralja Milana, grof Medo Pucić, umro.

Nazad u Parizu, Vlaho nastavlja da slika, i saznaje da je u gradu Kralj Nikola crnogorski. Kralj ga lepo primi i pozove da pođe s njim na Cetinje da napravi portret njega i njegovih vojvoda i junaka. Već tokom putovanja, Vlaho postaje nezadovoljan odnosom prema njemu kao da je posluga, i takav odnos se nastavio i po dolasku na Cetinje. Sedeći zaludan, a već potrošivši novac na boje i pribor, Vlaho provodi tri meseca pokušavajući da započne posao zbog koga je došao. Nekom prilikom se požalio jednom kraljevom rođaku i ovaj uredi da Vlaho sutradan dođe na dvor kralja Nikole i počne da slika. Kad je Vlaho došao u dogovoreno vreme, kralja nije našao i rečeno mu je da je kralj otišao u lov. Vlaho reče da će pričekati par sati, ali tada mu je saopšteno da lov obično traje dve do tri nedelje. Ipak, zahvaljujući upornosti, Vlaho je naslikao kralja i njegovu porodicu, umesto vojvoda i heroja kako mu je obećano. Na kraju je obavio posao, naplatio svoje usluge  i razočaran otišao iz Crne Gore. Knjaz ga je za trud odlikovao Danilovim krstom trećeg stepena.

Sledeću deceniju i više, Vlaho mahom boravi u Parizu, ali često se vraća u Dalmaciju. Od 1887. do 1897. najviše živi u Zagrebu i Đakovu kod biskupa Štrosmajera. Tu je naslikao portret Štrosmajera, a oko sebe je neprestano  okupljao mlade i perspektivne hrvatske slikare. U hrvatskoj vikipediji piše da je Vlaho slikar koji je izvršio fundamentalan uticaj na hrvatsku slikarsku tradiciju u koju je uneo duh francuskog slikarstva. Zaista, on je bio odgovoran za svojevrstan preporod i novi polet u hrvatskom slikarstvu i zaslužuje sve pohvale za taj trud. U njegovo vreme Zagreb postaje izuzetno živ likovni centar, Vlaho se zalaže za podizanje ateljea umetnicima i za izgradnju Hrvatskog izložbenog salona. Prva izložba, 1898 . koju je ostvarilo tek osnovano Društvo hrvatskih umetnika dovodi ga u sukob sa konzervativnim i politički povezanim Isom Kršnjavim koji je zagovarao tesnu saradnju sa Mađarskom. Sa svoje strane, Štrosmajer je bio odan ideji panslavizma, ali pod kapom Habzburške monarhije. Zbog tog sukoba sa Kršnjvavim, ili “afera” kako ih sada nazivaju, Vlaho napušta Hrvatsku da se više u nju ne vrati.

Tokom boravka u Parizu, Vlaho je 11 godina bio u vezi sa poznatom milosnicom  zvanom Minjon, popularnom u visokim krugovima. Ona mu je bila i model za veliki broj poznatih aktova (“Velika Iza”, “U kupatilu”, “Akt usnile žene”, itd.) , a i ljubavnica. Kada je, u svojoj 37. godini, odlučio da svije gnezdo sa mnogo mlađom Dubrovčankom Jelicom Pitarević, on napuni pištolj ćorcima i ponudi svojoj dugogodišnjoj ljubavnici da ga ubije ako već ne može da živi bez njega. Ona uplakana uvidi da je Vlaho istinski voli i oslobodi ga.

Kasnije, u svojoj 40. godini, 1892., Vlaho se oženio sa više od 20 godina mlađom lepoticom Jelicom, i s njom dobije četvoro dece – “moje gnezdo” kako ga je zvao. Njegove dve ćerke su se kasnije zainteresovale za slikarstvo, a Jelica, istog imena kao i majka, je upisala studije slikarstva.  Žena Jelica mu je često pozirala, ali se Vlaho trudio da je na slikama predstavi kao malo stariju jer mu je bilo pomalo neprijatno što je ona toliko mlađa od njega.

Bukovac-Moje-gnezdo-1897.jpg

 Moje gnezdo, 1897

Pod pritiskom sukoba u Zagrebu, Vlaho odlazi u Beč, ali tamo se zadržava samo godinu dana. Bez obzira na sve zaslužene pohvale i priznanja, u svojoj autobiografiji on samo usputno pominje svoj boravak u Beču. Koristeći svoje ranije poznanstvo sa Čermakom, Vlaho uspeva da za sebe osigura stalno i dobro plaćeno nameštenje na Umetničkoj Akademiji u Pragu, i posvećuje se pedagoškom radu.  Na profesorskom položaju u Pragu je ostao do kraja života 1922. godine.

Tokom dve decenije života u Pragu, Vlaho je duboko patio za svojim zavičajem, bez obzira što je ubrzo postao redovni professor, a vlada mu je odobrila pozamašnu sumu novca da uredi svoj atelje.  Prag je tada bio jedan od četiri evropska centra za studije slikarstva - Pariz, Minhen, Beč i Prag. Zbog nostalgije za zavičajem, ili iz nekog drugog razloga, Vlaho oko sebe okuplja mlade studente slikarstva, skoro isključivo Srbe. On se sa njima družio i na časovima i u svom prostranom domu, na proslavama i sedeljkama. Studenti su ga izuzetno poštovali i voleli.

maxresdefault.jpg

Vlaho Bukovac okružen svojim studentima u Pragu početkom XX. veka (među njima negde je i moj deda Todor).

O tom periodu u praškoj Akademiji je 2017. godine napravljen je dugometražni dokumentarni film “Prag i srpski slikari” reditelja Nenada Ognjenovića koji je prikazan u Beogradu, Novom Sadu, Valjevu, Republici Srpskoj, itd.

Prag-i-srpski-slikari-plakat-251x352.jpg

Ceo film se može naći na Youtube stranici

   Zalazeći u kasnije životne godine, Bukovac postaje depresivan, ali nastavlja da slika. Iz tog perioda potiču dve neobične slike. Jedna prikazuje glave ljudi koje je poznavao, uključujući i svoju glavu, a druga glave njegove dece.

bukovac-cabinet-with-future-slaves.jpg?w=762

 

images?q=tbn:ANd9GcT4Yu4oJC9I9zFVQrd24ibRtXaQBajoyxKIFA&usqp=CAU

 Ta melanholija je pojačana i time da mu je majka umrla i da je posle operacije čira godina dana bio sprečen da slika. Pred kraj života je fizički oslabio i u svoj dnevnik zapisao: Željan sam Sunca i našeg mora, a bogme i domaće hrane, ljupke naše riječi i našeg čovjeka, koji je uza sve mane, najbliži našem srcu i ćudi.  

Veliki umetnik Vlaho Bukovac, koga je strast za slikanjem vodila kroz ceo buran život, po svim krajevima sveta, umro je od moždanog udara 23. Aprila 1922. godine i sahranjen je u Cavtatu gde se i danas nalaze njegova kuća i muzej. Tokom života bio je nagrađivan najvišim priznanjima, među njima i članstvom u Srpskoj Akademiji Nauka i Umetnosti

Pre dve nedelje, 24. decembra 2020. godine, u galeriji SANU je otvorena izložba slika Vlaha Bukovca koja će trajati do 28. marta 2021. Izložba je pripremana par godina, i planirana za otvaranje u proleće 2020. ali je zbog virusa i ostalih smetnji otvorena sa zakašnjenjem.

Velika-Iza-ponovo-medju-beogradjanima-galeriji-sanu-cetvrtka-izlozba-dela-dalmatinskog-slikara-vlaha-bukovca-1855-1922

 P.S.Ovde želim da istaknem da moja želja nije bila da raspravljam srpsko-hrvatsko pitanje nacionalnosti velikog Vlaha Bukovca. Po rođenju, on je dete Italijana i Dalmatinke (Dubrovčanke). U vreme kad je rođen, Hrvatska nije uopšte postojala, niti je Dubrovnik bio deo nje.(Dubrovnik je priključen Hrvatskoj banovini tek 1939. godine). Njegov uticaj na hrvatsko slikarstvo je izuzetan i Hrvati treba da ga slave na sav glas jer je tu slavu zaslužio. Ali, što se tiče državljanstva, ja bih se držao "titule" iz naslova izložbe koja se trenutno održava u SANU. Vlaho je Dalmatinski slikar.



Komentari (117)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

st.jepan st.jepan 20:13 10.01.2021

Bukovština

Imao sam drugara, tačnije granični slučaj drugara i komšije, čiji je otac godinama bio predstavnik Geneksa u Pragu. Tamo se taj (dabome udbaš) žešće obogatio i koješta odande dovukao. Stan mu je bio prepun već na prvi pogled suspektnih Bukovaca (umnožavali ih Pragu bezobzirce), a ulazna vrata blindirana i puna nimalo suspektnih brava i lokota.

Hvalisao se tom svojom bukovštinom, ali kad god bi neko od stručnjaka, novinara, filmažija, izrazio želju da svrati, snimi, popriča, izvrdavao je ili odbijao. Našem čuburskom društvu je tu svoju ponositu uzdržljivost objašnjavao oprezom, ali ja mislim da se nije plašio provale, već provaljivanja. I rušenja svojih tanušnih iluzija. Naravno da mu ništa o tome nisam rekao.
nsarski nsarski 15:54 11.01.2021

Re: Bukovština

Tamo se taj (dabome udbaš) žešće obogatio i koješta odande dovukao. Stan mu je bio prepun već na prvi pogled suspektnih Bukovaca (umnožavali ih Pragu bezobzirce), a ulazna vrata blindirana i puna nimalo suspektnih brava i lokota.


Hehe, nisam znao da su Bukovca masovno falsifikovali. Mada, pre neki dan sam negde pronašao da je jedan njegov akt na aukciji (u Engleskoj, čini mi se) bio prodat za preko sto hiljada funti. Znači, nekome bi se falsifikat takvog platna isplatio.
st.jepan st.jepan 16:01 11.01.2021

Re: Bukovština

Hehe, nisam znao da su Bukovca masovno falsifikovali.

O, da, čitave specijalizovane radionice produkovale su Bukovinu "za po kući".
To je opštepoznato!
nsarski nsarski 17:21 11.01.2021

Re: Bukovština

To je opštepoznato!


Hahaha, meni nije bilo. Ali, evo sada jeste. Nešto sam naučio, hvala.
gedza.73 gedza.73 18:20 11.01.2021

Re: Bukovština

koješta odande dovukao. Stan mu je bio prepun već na prvi pogled suspektnih Bukovaca

Skoro sam naišao na ime Vladimira Fijata. Možda bi' preskočio samo još jednu tužnu sudbinu da mi par stvari nisu privukle pažnju.
Kolekcionar iz okoline Kovačice koji je imao dela Direra, Paje Jovanovića, Ticijana, Modiljanija... Pedesetih godina su njegove slike izložili u zemljoradničkoj zadruzi ali je izložba nakon dve godine rasformirana, slike su razvlačene i prebacivane po hodnicima da bi vredna dela tokom šezdesetih i sedamdesetih nestala i iz hodnika zadruge. Nestao je i spisak ali se ipak zna da su najverovatnije ukradene i preprodane na crnom tržištu oko 180 slika i više stotina fotografija iz I svetskog rata.
U istom periodu su nestala i njegova dva ordena od kojih vrlo vredan Zlatna Karađorđeva zvezda sa mačevima

Ipak neki vredni ljudi su krajem devedesetih spasili ostatak kolekcije pa su 'preživela' dela restaurirana, neka se restauriraju a u nekima mogu da uživaju posetioci vojvođanskog muzeja.

Ne zna se gde se nalazi grob Vladimira Fijata.


nsarski nsarski 18:52 11.01.2021

Re: Bukovština

edesetih godina su njegove slike izložili u zemljoradničkoj zadruzi ali je izložba nakon dve godine rasformirana, slike su razvlačene i prebacivane po hodnicima da bi vredna dela tokom šezdesetih i sedamdesetih nestala i iz hodnika zadruge.


Voleli su oslobodioci to da rade. Nisu voleli buržuje, ali njihovu imovinu (posebno kad je besplatna) su jako voleli. Ako me sećanje ne vara, Pepca Kardelj je dobila jednog Rembranta iz kolekcija kneza Pavla. Pazi, dobila! Gde se to deli da i mi stanemo u red?
freehand freehand 22:46 11.01.2021

Re: Bukovština

nsarski
edesetih godina su njegove slike izložili u zemljoradničkoj zadruzi ali je izložba nakon dve godine rasformirana, slike su razvlačene i prebacivane po hodnicima da bi vredna dela tokom šezdesetih i sedamdesetih nestala i iz hodnika zadruge.


Voleli su oslobodioci to da rade. Nisu voleli buržuje, ali njihovu imovinu (posebno kad je besplatna) su jako voleli. Ako me sećanje ne vara, Pepca Kardelj je dobila jednog Rembranta iz kolekcija kneza Pavla. Pazi, dobila! Gde se to deli da i mi stanemo u red?

Pogledao sam izvor iz koga je prepričana priča, i koliko sam razumeo - "oslobodioci" su napravili izložbu, uz prisustvo samog Fijata. Slike su, valjda, kao svuda i uvek pokrali lopovi.

gedza.73 gedza.73 23:30 11.01.2021

Re: Bukovština

nsarski
Nisu voleli buržuje, ali njihovu imovinu (posebno kad je besplatna) su jako voleli. Ako me sećanje ne vara, Pepca Kardelj je dobila jednog Rembranta iz kolekcija kneza Pavla. Pazi, dobila! Gde se to deli da i mi stanemo u red?

Neke svinje su bile jednakije od drugih životinja.
Voleli su oslobodioci to da rade.

Posle rata su postojale magacini u kojima su skupljane stvari pokradene iz kuća i stanova po Beogradu. Nova 'elita' koja se sastojala od podobnih a naoružanih se snabdevala i tu skupljala pokućstvo za svoje nove 'nekretnine'. Tako su se svuda ponašali.

Zato i ne čudi kako su se ponašali niži ešaloni Partije. Ti ljudi su u samo nekoliko godina svojom nestručnošću i nebrigom skoro upropastili Miroslavljevo jevanđelje koje je preživelo vekove.
Ista ekipa sa Ostroga otima relikvije u db sef a onda kradu rubine sa ikone Bogorodice Filermose koja je u to vreme bila procenjena na deset državnih budžeta.

Šta je par slika Direra, Modiljanija koje su nakon smrti vlasnika nagurali u hodnike zadruge a zahvaljujući moći i vlasti koje su imali mogli su sa njima da rade šta hoće bez da ih bilo ko šta pita jer zakon su tumačili kako su hteli.






crossover crossover 23:59 11.01.2021

Re: Bukovština

gedza.73
nsarski
Nisu voleli buržuje, ali njihovu imovinu (posebno kad je besplatna) su jako voleli. Ako me sećanje ne vara, Pepca Kardelj je dobila jednog Rembranta iz kolekcija kneza Pavla. Pazi, dobila! Gde se to deli da i mi stanemo u red?

Neke svinje su bile jednakije od drugih životinja.


1. Бранко Поповић - сликар

2. Ђорђе Андрејевић Кун - сликар
nsarski nsarski 00:05 12.01.2021

Re: Bukovština

Pogledao sam izvor iz koga je prepričana priča, i koliko sam razumeo - "oslobodioci" su napravili izložbu, uz prisustvo samog Fijata. Slike su, valjda, kao svuda i uvek pokrali lopovi.


Iskreno, za taj konkretni slučaj (izložbe) ne znam, tako da sam se nadovezao na komentar.

Za Pepcu i slične tvrdnje, nije loše da se setiš ova dva bloga koja je pisao Marko Omčikus, koga lično poznajem mnogo decenija (nedavno sahranjeni Petar Omčikus mu je stric), a koji je neko vreme bio zadužen za restauraciju Narodnog Muzeja i njegove kolekcije.
Dakle
1. Država, muzej i koraci
2.Narodni muzej - umetnost na promaji

Posebno obrati pažnju na komentare Lambrosa i Krkarove replike.
Ja znam da mi se Omčikus žalio na stanje u NM, da su na kraju njega optuživali za ovo ili ono, i da je na kraju dao ostavku na taj položaj, potpuno ogorčen. On je blag čovek, i linkovani blogovi su njegov izliv te ogorčenosti.

Izlozba (ova sada, u SANU) posvećena Bukovcu pominje da su saradnici bili neki muzeji i kolekcije, ali i Likovna kolekcija dvorskog kompleksa na Dedinju, tj. iz tih institucija su pozajmljene slike.
Ovo Dedinje je interesantno.
Kažu da je Tita voleo Bukovca (izgleda da je umetnik Bukovac bio popularan među bravarima), pa onda nije preterano čudno da se u dedinjskom kompleksu našlo i neko njegovo platno.

Glede Pepce i Rembranta, pominje se njegovo platno Kvint Fabije Maximus navodno pozajmljeno iz Marodnog Muzeja na revers, a za privatnu upotrebu, pa se kasnije papiri zagubili, pa je cela stvar otpisana i zaboravljena. Da li je to moguće?
Čini se da jeste.


Konkretno, u pokušaju katalogizacije slika i ostalih umjetnina u dedinjskoj kolekciji, Jelena Todorović i Biljana Crvenković su dobile evropsku nagradu za taj neverovatan trud koji započet 2006.

Evo šta se konkretno kaže:

Kada su 2006. godine istoričarke umetnosti dr Jelena Todorović i Biljana Crvenković započele projekat glomaznog naziva Katalogizacija, inventarizacija i proučavanje držane kolekcije umetnosti dvorskog kompleksa na Dedinju nije im padalo na pamet da će ovaj posao trajati 12 godina, a još manje da će njihov trud i apsolutna posvećenost ovom obimnom poslu biti krunisana najvišom evropskom nagradom u oblasti kulturnog nasleđa – Nagradom Evrope nostre za 2018. godinu u kategoriji istraživanja.

I, evo šta kažu dalje: Državna umetnička kolekcija Dvorskog kompleksa na Dedinju (DUK) nikada nije bila u potpunosti istražena ni katalogizirana sve do 2006. godine, kada je Ministarstvo za kulturu Republike Srbije osnovalo i finansiralo projekat za njeno istraživanje.
– Naš mali tim nije bio prvi koji je ušao u dvorski kompleks radi proučavanja tamošnje likovne zbirke. Sedamdesetih godina 20. veka na katalogizaciji i inventaru zbirke radili su Pavle Vasić i Vanja Kraut sa timom istraživača, ali zanimljivo je da su svi kartoni obrađenih dela nestali.

Sada, ovo dolazi od ljudi koji su neuporedivo kompetentniji od mene, a verujem i od tebe. Možda je u pitanju običan nemar, ali držati skupocenu kolekciju u potpuno neuređenom stanju je, verujem, više od nemara. U takvoj situaciji mogu da se obave mnoge krađe neprimećeno, priznaćeš.

P.S. I još jedan lični detalj. Kada smo nas tri brata, jedini direktni naslednici (unuci) Švrakića, onog na slici pored Bukovca) otišli u Amere, u Beogradu je ostao samo stric (jedan od dva sina tog mog dede). Kad je baš sasvim omatorio, stric je veliki deo kolekcije dedinih slika poklonio gradu Beogradu. Ideja je bila da će oni napraviti legat, ili da će slike izložiti u nekom muzeju grada, ili nešto slično.
Stric je umro, bez potomstva ili naslednika, mi braća se polu-preselili nazad u Srbiju. I odjednom sam imao prilike da na aukcijama i antikvarnicama nalazim dedine slike koje pamtim iz detinjstva da su visile u našoj porodičnoj kući. One su iz vlasništva grada na volšeban način prešle u privatne ruke. Kako se ova magija desila, niko nije umeo da mi kaže (ali, slažu se da je to teorijski nemoguće). Ja (i moja braća) smo bili primorani da otkupljujemo te slike iz nekadašnjeg porodičnog poseda za mnogo hiljada evra kako bi ih vratili nazad u porodični posed.

nsarski nsarski 00:22 12.01.2021

Re: Bukovština

I da nastavim sa jednim apstraktom izlaganja Dr. Jelene Todorović

Dr Jelena Todorovic, FLU, Beograd
Slika i njena istorija – u
potrazi za izgubljenim Rembrantovim remek delom u vreme Drugog svetskog rata.

Velika umetnicka dela vekovima su bila predmet divljenja, proucavanja ali i mitova koji su oko njih ispredani. Izgubljena ili nestala dela su predmet raskošnih mitova i imaju posebno mesto u popularnoj mitologiji. Neki od
tih mitova potekli su iz zagonetnosti njihovih sadržaja, a drugi iz same
sudbine dela. Rembrantova slika „Kvint Fabije Maksim“ iz Državne umetnicke kolekcije Dvorskog kompleksa u Beogradu predstavlja jedno takvo delo. Iako je bila nabavljena za DUK Kraljevine Jugoslavije 1933. godine dobice status mitskog predmeta tek posle Drugog svetskog rata. Lokalni mit u Jugoslaviji stekla je kao jedno od remek dela, koje je po predanju, 1950-
ih godina Predsednik Josip Broz Tito, poklonio iz državne umetnicke zbirke direktno Pepci Kardelj supruzi Edvarda Kardelja, politicara koji se smatra glavnim kreatorom Jugoslavenskog sistema samoupravljanja.

Evo, najzad, sa wikipedije "lična karta" te slike

File:Rembrandt - Quintus Fabius Maximus.jpg

Obrati pažnju na uokvirene podatke o slici



Slika je ukradena tokom II sv. rata! Ko li je mogao da je ukrade?

Kako kažu oni preko Bare: If it looks like a duck, swims like a duck, and quacks like a duck, then it probably is a duck. Ja bih se tog pristupa držao.
nsarski nsarski 01:03 12.01.2021

Re: Bukovština



1. Бранко Поповић - сликар

2. Ђорђе Андрејевић Кун - сликар


Ima u filmu o Pragu i slikarstvu i biografija Mihaila Milovanovića 24.II.1879-28.XI.1941 iz Užica, slikara koji je, naravno, prošao kroz celu golgotu I. sv. rata, a kada je na početku II. sv. rata Jugoslavija bila okupirana, on je u svojoj kući skrivao rodoljube, uključujući i partizane (nije hteo da se priključi ni jednima ni drugima). Kada su partizani ušli u Užice 1941. odmah su ga uhapsili i osudili kao engleskog špijuna. Poslednjega dana "Užičke republike", po nalogu Penezića Krcuna je streljan, 28. novembra, 1941.
Ovo direktno prepisujem:
"Kada su oslobodioci-partizani ponovo došli u Užice oktobra 1944. godine, iz Mlovanovićeve porodične kuće sa ateljeom izneli su veliki broj slika po kojima su gazili i skakali dok je harmonikaš svirao kolo. Nova komunistička vlast je vilu konfiskovala i opustošila, a Milovanovićevu porodicu nasilno iselila."

Mihailo Milovanović--LINK na wikipediju

Postoji i dokumentarni (30 minuta)film Mihailo Milovanović - tragedija kao sudbina, glavnu ulogu "igra" Goran Sultanović.

Ovo je današnje stanje njegove kuće u Užicu (slika je prevelikog formata, ali ovako se bolje vidi stanje u kome se nalazi). Gde oslobodioci prođu ostane pustoš.



I, najzad, ovo je novinarski sažetak sudbine M. Milovanovića, prvog akademski obrazovanog slikara iz Užičkog kraja.

ČUVENI SRPSKI SLIKAR UBIJEN, A NJEGOVA KUĆA PROPADA: Dom pretvoren u ruglo i ruševine!





freehand freehand 02:24 12.01.2021

Re: Bukovština

Za Pepcu i slične tvrdnje, nije loše da se setiš ova dva bloga koja je pisao Marko Omčikus, koga lično poznajem mnogo decenija (nedavno sahranjeni Petar Omčikus mu je stric), a koji je neko vreme bio zadužen za restauraciju Narodnog Muzeja i njegove kolekcije.
Dakle

To uopšte nije sporno, niti imam sumnje o tome šta se dešavalo.
Ali bih sem toga ukazao ne jednu od pripovetki iz sjajne Rušdijeve zbirke "Istok-Zapad", u kojojj dva prijatelja i službenika indijske ambasade, jedan Indus a drugi Sik (nevažno za poentu ovde ali bitno za tok same pripovetke) razgledaju Londona Indus Siku pokazuje znamenitosti uglavnom rečima "ovo je naše, i ovo je naše , a i ovo je naše" misleći pri tom na materijal za gradnju i umetničku sadržinu dvoraca, muzeja i galerija.
nsarski nsarski 03:06 12.01.2021

Re: Bukovština

To uopšte nije sporno, niti imam sumnje o tome šta se dešavalo.
Ali bih sem toga ukazao ne jednu od pripovetki iz sjajne Rušdijeve zbirke "Istok-Zapad", u kojojj dva prijatelja i službenika indijske ambasade, jedan Indus a drugi Sik (nevažno za poentu ovde ali bitno za tok same pripovetke) razgledaju Londona Indus Siku pokazuje znamenitosti uglavnom rečima "ovo je naše, i ovo je naše , a i ovo je naše" misleći pri tom na materijal za gradnju i umetničku sadržinu dvoraca, muzeja i galerija.


Ovo je stvarno neozbiljno, free.
Ti jednu sasvim konkretnu "aferu" pljačke umetničkih vrednosti, koja se desila ovde kod nas, sa konkretnim akterima, porediš sa fikcijom pisca koji opisuje otimačine kakve je Britanska Imperija činila po British Raj - u ("najsjajnijem dragulju u britanskoj kruni" ). Da, računa se da je Imperija isisala oko 43 hiljada milijardi dolara bogatstva iz te zemlje tokom svoje vladavine tamo. Kada bi vratili pokradena umetnička dela iz British Museum-a, uključujući ona iz Antike (Grčka, Kipar, Egipat...), u tom muzeju ne bi ostalo ništa. Ja sam pre par godina bio u renoviranom Ashmolean Museum of Arts and Archaeology u Oksfordu, najstarijem muzeju na ostrvu - sve je tu uglavnom kradeno. Tako da - jeste, imaš pravo - kradu se takve stvari na sve strane.
Ali, kakve to veze ima sa našom konkretnom temom? Hoćeš da kažeš da u metafizičkom, filozofskom, smislu nema ničeg specijalnog u takvim krađama i otimačini, ovde ili u Indiji, kad se dešavaju.
Pa, ja mislim da ima nečeg specijalnog kad se naš slučaj poredi s njima. Britanska Imperija je bila nemilosrdna okupatorska sila, surovi parazit, koji je do smrti eksploatisao i krao gde god je osvojio vlast. Nećeš valjda da kažeš da su to isto bili i naši Oslobodioci, pa su, dakle, i njihove krađe i pljačke iste kao Britanske?
Nećeš, nadam se.
Britanci su okupirali i porobili narode. Oslobodioci naši su nas oslobodili. Od okupatora. Nije isto.

freehand freehand 09:06 12.01.2021

Re: Bukovština

Britanci su okupirali i porobili narode.

I Britanci su sebe smatrali i zvali oslobodiocimai modernizatorima.
Ali rekoh na početku komentara da nema ničeg spornog u onome što si napisao, dapače - uživao sam čitajući tvoje komentare, i zbog stila i zbog ozbiljnog pristupa i argumentacije. sporno je jedino to što se u podtekstu čita kako je to pljačkanje bilo istinska suština oslobođenja, sa čime se svakako ne bih složio. No to je ideološka priča koja bi samo zagadila ovako sjajan blog i kojoj tu nije mesto. Pod velikim idejama i zastavama slobode svakako se uvek krije i mnoštvo hulja, ali to smo samo mi - ljudi. Uvek i svuda.
gavros gavros 11:54 11.01.2021

Hvala Nenade

na sjajnom tekstu, uživao sam čitajući. Evo urezao mi se datum njegove smrti jer je taj dan moj rođendan i Svjetski dan knjige. Podijelio sam link na Tviteru. Veliki pozdrav!
nsarski nsarski 15:51 11.01.2021

Re: Hvala Nenade

gavros
na sjajnom tekstu, uživao sam čitajući. Evo urezao mi se datum njegove smrti jer je taj dan moj rođendan i Svjetski dan knjige. Podijelio sam link na Tviteru. Veliki pozdrav!


Hvala mnogo.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana