Dan kada je počelo odbrojavanje

Na novinama je datum 12. mart, ali to o čemu one pišu dogodilo se zapravo jedanaestog, a moglo je (no o tome u novinama nije pisalo) da se završi i 10. marta ... no ti datumi ustvari nisu ni bitni (osim kao povod ovog bloga), jer sve što je dovelo SSSR do 11. marta 1985. počelo se dešavati mnogo, mnogo prije, a ovo je bio samo početak završnog čina.

Onaj koji je pobijedio u 'igri prestola' kasnije će govoriti da je sve prošlo k'o po maslu, međutim nije tako bilo.

Da je išlo' sve k'o po maslu' stvar bi bila gotova već 10. marta, ali nije se moglo, moralo se čekati još tu jednu noć i kada je 1988. na XIX Partijskoj konferenciji te probleme uvezi izbora  pomenuo J.K. Ligačev, odmah je poslije nje ekspresno smjenjen sa mjesta drugog čovjeka partije.

Aktuelni gensek takve stvari nije praštao, ni manje stvari nije praštao, a kamo li tako nešto. Nije dugo trebalo, a njegova zlopamtljivost i osvetoljubivost vrlo brzo su postanu legendarne.

Jednom je tako, na samom početku svog mandata, prolazio Kutuzovskim prospektom pored kuće L.I. Brežnjeva, a tamo se na zidu nalazila mramorna polica sa svakodnevno mijenjanim cvijećem. Direktno iz auta je nazvao načelnika 9-te uprave KGB-a generala J.S. Plehanova (obezbjeđenje visokih državnih funkcionera) i naredio mu da se sa zida doma sa brojem 26. skine ta polica.

I kada je riječ o Brežnjevu to je bilo ništa, to je bio tek početak - ’88. on je provukao incijativu za izmjenu naziva svega što je nosilo Brežnjevljevo ime, a ’89. svog prethodnika lišio je posmrtno i ordena Pobjeda.

Nije ništa bolje, ako ne i gore, prošao i njegov direktni prethodnik, K.U. Černjenko, no zato za razliku od njih J.V. Andropov nije bio takve sudbine, njega on nije dirao, a i kako bi, da nije bilo tog čovjeka on bi te ’85. najvjerovatnije još uvijek sjedio u kancelariji sekretara Stavropoljskog krajkoma.

E a taj Stavropoljski kraj nije nimalo nebitan fakt u biografiji posljednjeg sovjetskog genseka. Za tadašnjeg prosječnog građanina taj dio SSSR-a asocirao se sa poljoprivredom i sa fantastičnim banjama. Sovjetski rukovodioci bili su više-manje stari ljudi i usluge banjskog liječenja bile su im i te kako potrebne.

Svi oni nekada ređe, nekada češće dolazili su tamo na terapije, a domaćin im je naravno bio tadašnji gazda Stavropolja, tako da su ga svi oni veoma dobro znali. Posebno dobre odnose naš 1. sekretar Stavropoljskog krajkoma uspostavio je sa trojicom članova Politbiroa – predsjednikom KGB-a J.V. Andropovim, sekretarom CK za ideologiju M.A. Suslovim i sekretarom CK za poljoprivredu F.D. Kulakovim. Prva dvojica bila su i rodom iz Stavropoljskog kraja, a treći je nekada takođe bio stavropoljski gazda. No od te trojice iznimno prisan odnos  imao je sa Andropovim, s kojim je od kraja 60-tih nekoliko  puta provodio odmor.

Prelomni momenat bila je iznenadna smrt 1978. veoma perspektivnog Kulakova. Jurij Vladimirovič uz pomoć Mihaila Andrjeviča  zdušno je  prionuo da na to mjesto dođe njihov zajednički stavropoljski prijatelj.

Nije da je sve išlo glatko. Njihovom pulenu protukandidat je bio F.T. Margun 1. sekretar Poltavskog obkoma, doktor poljoprivrednih nauka, nosilac ordena Heroj socijalističkog rada, veteran VOV-a i tvorac  tzv. metode besplužne obrade zemlje, koja se u Ukrajini izuzetno dobro pokazala.

Bez obzira na izuzetno jakog kandidata Andropov i Suslov su ipak uspjeli - novi sekretar CK za poljoprivredu postao je njihov izabranik.

L.I. Brežnjava u suštini dugo nije ni trebalo nagovarati – ’mladića’ iz Stavropolja poznavao je i on. Posljednji put su se sreli te godine na željezničkoj stanici grada Mineralne vode, a sa Brežnjevom su tada bili i Andropov i K.U. Černjenko, sekretar CK i načelnik Opšteg odjela CK KPSS.

Kasnije je taj događaj dobilo naziv  ’susret 4 genseka’. 

Nakon toga stvari su krenule ubrzanim tokom. Čovjek koji je svoju karijeru počeo kao pomoćnik kombajnera, samo godinu dana kasnije 1979. postaje kandidat za člana Politbiroa, a iduće 1980. on će biti izabran i za punopravnog člana.

Za sve ovo trebalo mu je 22 mjeseca od momenta kako je doselio u Moskvu.

Bez Andropova i Suslova (kome je u međuvremenu u Stavropolju podigao muzej) i novostečenog simpatizera ministra odbrane D.F. Ustinova, tako nešto teško da bi bilo moguće.

Jer npr. gore pomenuti Černjenko postao je kandidat za člana tek nakon 12 godina robovskog rada na mjestu načelnika Opšteg odjela CK, a Ivan Vasiljevič Kapitonov je tako 18 godina upravljao iznimno važnim Odjelom organizaciono-partijskog rada CK (kadrovi) i nikada nije postao ni kandidat . Nikada to nije postao ni K.V. Rusakov, a bio je sekretar CK zadužen za kontakte sa svim partijama soc. država i dugogodišnji pomočnik Brežnjeva.

No pored mentora bilo je i mnogo sreće – Politbiro je tako 1980. odredio da on predvodi delegaciju u posjeti S. Koreji, a Kim Il Sung revoltiran time što mu SSSR šalje delegaciju na čijem čelu nije član Politbiroa unaprijed odbije da je primi. Na kraju je morao da na njezinom čelu pođe V.V. Grišin, Prvi sekretar moskovskog gradskog komiteta KPSS.

Kada se vratio nazad, od dugog puta avionom sav ispaćen javno je predložio stavropoljskog srećkovića prevesti u članove – mlad je, dobro podnosi avion, neka brate on leti.

Andropov je to naravno jedva dočekao i iskoristio kao još jedan argument u svakodnevnom masiranju Brežnjeva.   

No to članstvo vrlo lako je to moglo biti i njegov plafon ... i bilo bi samo da je Brežnjev poživio još nekih 3-4 sedmice. Negdje u tome roku, odnosno početkom decembra ’82, trebao je biti održan Plenum CK na kojem bi Brežnjev dao ostavku i svoj položaj predao 1. sekretaru CK Komunističke partije Ukrajine V.V. Ščerbickom, a ovaj prema najmlađem sekretaru CK sigurno ne bi imao milosti, zbog propasti, na njegovu incijativu provedenih, reformi sovjetskog agrokompleksa.

Takve stvari su uvijek do tada bile test – ili si prošao ili si pao.

Međutim taj plenum nije održan - Brežnjev je umro 10. novembra.

Novi gensek postao je Andropov. Koliko je Jurij Vladimirovič uradio na poravljanju rejtinga i položaja svog mezimca vidi se po ’banalnim’ stvarima kao što su npr. fotografije najviših rukovodilaca SSSR-a na sahrani Brežnjeva. Na tim fotografijama on se nalazi na posljednjem mjestu u redu članova Politbiroa, dok na fotografijama sa Andropovljevog pogreba on je prvi sa desne strane do novog generalnog sekretara Černjenka.

Andropov mu je npr. dao da vodi zasjedanja Sekreterijata CK, a znalo se desiti da vodi čak i sjednice Politbiroa.

S tom praksom novi gensek Černjenko mislio je prekinuti i u tome ga je podržao stari član Politbiroa i  Predsjednik Savjeta ministara SSSR-a N.A. Tihonov. Pod pritiskom Ustinova Černjenko ga je ipak ostavio, mada taj njegov položaj nije bio zvanično zaveden kroz papire.

Međutim problem je bio kompleksniji i bio je u tome što je to bio posao koji je po tradiciji obavljao nezvanični drugi čovjek partije ili neformalni Drugi sekretar, a taj Drugi sekretar je opet po tradiciji bio i onaj koji je odgovoran za ideologiju.

E to sa ideologijom Černjenko ipak nije mogao progutati, pa je stavropoljcu zabranio da se useli u kabinet Suslova, a osim toga dao je naređenje da se izvrši tiha provjera njegovog stavropoljskog perioda.

Černjenko je naravno znao da je je Andropov tog novopečenog neformalnog 2. sekretara CK htio da vidi kao svog nasljednika i znao je da je Ustinov njegovom emisaru, nekada zamjeniku, a sada Predsjedniku KGB-a i kandidatu za člana Politbiroa, V.M. Čebrikovu, dao obećanje da će podržati  Andropovljevog kandidata.

No znao je vrlo dobro i to i da je Ustinov kasnije, nakon razgovora sa njim i dvojicom najstarijih i najuglednijih članova Politbiroa N.A. Tihonovim i A.A. Gromikom (ministrom vanjskih poslova i prvim zamjenikom Tihonova u Sovjetu ministara), ipak pristao da novi gensek postane Černjenko, a bez njegovog pristanka izvesti tako nešto ne bi bilo nimalo lako.

A Ustinov je opet na ovo pristao iz dva razloga, prvi je to što je Tihonov kategorički odbio da se saglasi sa Andropovljevim izborom, a drugi je opasnost da na to mjesto sjedne Gromiko, koji je opet, zbog svog karaktera, bio neprihvatljiv za Ustinova.

No da se mi vratimo na našeg neformalnog Drugog sekretara. Taj položaj kao startna pozicija bio je jako dobar, ali mogao je i nemati nekog značaja i to je postalo naročito aktuelno nakon smrti posljednjeg od trojice njegovih nekadašnjih mentora.

Ustinov umire u decembru 1984,  sa njim on gubi jaku podršku u Politbirou, a ona će mu i te kako biti potrebna.

Istina Andropov ga nije ostavio sasvim praznih ruku.

Jurij Vladimirovič izvršio je nekoliko važnih promjena u aparatu CK – sekretar  CK za ekonomska pitanja postao je N.I. Rižkov, na mjesto načelnika Odjela organizaciono-partijskog rada postavljen je J.K. Ligačov, a važnu poziciju načelnika Odjela nauke i kulture dobio je nekadašnji rektor Akademije društvenih nauka, V.A. Medvedev.

Takođe je promjenjen i predsjednik KGB-a J.V. Fedorčuk (kojeg je na to mjesto imenovao Brežnjev, da se nađe njegovom nesuđenom nasljedniku Ščerbickom ) i na njegovo mjesto je stavljen već pomenuti Andropovu vjerni Čebrikov, a osim toga za predsjednika Sovjeta ministara RSFSR postavljen je I.V. Vorotnikov, koji je po brzini dobijanja statusa kandidata za člana Politbiroa , a zatim i prelaska u njegove punokrvne članove, zeznuo čak i stavropoljskog rekordera – Vorotnikov je naime sve to obavio u jednoj  jedinoj 1983. godini.

 Naravno sve je to bilo fino i sve je to bilo bez sumnje korisno (npr. uloga Ligačova u njegovom izboru biće gigantska), ali pored svega toga trebalo je i u samom Politbirou imati nešto istinski veliko i moćno, nešto što je moglo prelomiti situaciju.

I to istinski veliko i moćno našao je u posljednjem mastodontu Politbiroa, u Gromiku. Ovaj je u toku Černjenkova mandata odustao od namjere da juriša na poziciju njegovog nasljednika. Shvatio je da bi njegov izbor, kao izbor još jednog starca, mogao izazvati ne samo nezadovoljstvo u javnosti, nego i u samoj partiji.

I tačno je to da je za posljednjih 5 godina jedan za drugim umrlo je 8 članova i kandidata za člana Politbiroa (A.N. Kosigin, Suslov, Brežnjev, T.J. Kiseljev, A.J.Peljše, Š.R. Rašidov, Andropov,Ustinov) i sada će kao deveti uskoro još otići i smrtno bolesni Černjenko.

No bez obzira na tu ’petoljetku raskošnih sahrana’ ta priča o ’starcima’ je ustvari nategnuta i isforsirana floskula – Brežnjev je umro sa 75, Andropov sa 69, a Černjenko je u momentu smrti imao 73. Ispisnik posljednjeg je bio tada aktuelni predsjednik SAD Ronald Regan i za njega niko nije govorio da je starac.

Drugo je pitanje to što su posljednji sovjetski rukovodioci i pored mogućnosti prvoklasne medicinske njege, izgledali kao polumrtvaci, ali to pitanje bi trebalo postaviti prvenstveno i njihovim doktorima i njihovom načelništvu.

Pregovore između Gromika i drugog čovjeka partije vodili su posrednici: Gromikov sin i direktor Instituta Afrike An.A. Gromiko s jedne strane, a sa druge trojica Andropovljevih momaka - direktor IMEMO (Institut svjetske ekonomije i međunarodnih odnosa) A.N. Jakovljev, direktor Instituta istoka  E.M. Primakov i načelnik PGU (Prva glavna uprava KGB-a – obavještajni odjel) general-pukovnik V.A. Krjučkov.

Datum konačnog dogovora po svemu sudeći je treći mart, a mjesto gdje je on sklopljen je jedna obična klupa u parku ispred zgrade CK na Starom trgu. Te klupe danas tamo nema, uklonjena je kada je na tom mjestu napravljen spomenik ’Herojima Plevne’.

Dogovoreno je sljedeće: Gromiko će podržati njegovu kandidaturu, a za uzvrat će dobiti mjesto Predsjednika Prezidijuma Vrhovnog Sovjeta SSSR-a i svog čovjeka na mjestu ministra vanjskih poslova - ili njegovog tadašnjeg zamjenika G.M. Kornijenka ili dugogodišnjeg ambasadora SSSR-a u SAD A.F. Dobrinjina.

Gromiko će naravno jednim dijelom biti prevaren, u julu njegovo ministarsko mjesto dobiće E.A. Ševarnadze, do tada Prvi sekretar CK KP Gruzije. Na mjestu Predsjednika Prezidijuma istina provešće tri godine i poslije jedne burne svađe sa tadašnjim Generalnim sekretarom otići će u penziju.

Već godinu dana kasnije zažalio je za svojim izborom, čak je na samom kraju života , po memoarima Vorotnikova, praktički priznao da je pojeo govno, a ko zna šta bi tek rekao da je sve 'odgledao' do kraja i da je vidio kako je njegovom zaslugom izabran čovjek, koji će sahraniti državu čije je interese beskompromisno branio i kojoj je služio skoro 50 godina.

I tako dođosmo opet do nedelje 10.03.1985.

Konstantin Ustinovič Černjenko umro je tog dana u 19h i 20m.

Jevgenij Ivanovič Čazov (još je živ), načelnik 4. glavne uprave Ministarstva zdravlja SSSR-a i čovjek koji je bio zadužen za zdravlje članova Politbiroa od 1967. godine, piše u jednoj od svojih nekoliko iznimno zanimljivih knjiga, da je neformalni drugi sekretar CK pokazivao ubjedljivo najveće interesovanje za zdravlje Černjenka.

Da li zbog toga ili zato što su se njih dvojica poznavali još od 1971. sa odmora u Kislovodsku ili možda zato što se ipak radilo o neformalnom drugom čovjeku partije, Čazov je prvi poziv poslije Černjenkove smrti uputio upravo njemu.

Slično je postupio i prije dvije i po godine kada je umro Brežnjev, tada je prvi telefon koji je zazvonio bio Andropovljev telefon.

I to je bilo to – igra prestola ušla je u završnu fazu. Prvoobavješteni je odmah počeo telefonirati članovima Politbiroa .., no ne svima.

Politbiro je brojao tada 10 članova, a pored njih sjednicama Politbiroa mogli su prisustvovati i u raspravama učestvovati i kandidati za člana Politbiroa (njih je tada bilo pet, s tim što je jedan bio i sekretar CK), kao i sekretari CK, kojih je takođe bilo 5 (s tim što su funkciju sekretara CK obavljali i neki članovi Politbiroa).

No pravo glasa imali su samo članovi Politbiroa.

Osim toga postojala je i jedna veoma caka – odluke Politbiroa (ne samo o ovome, nego o svemu) punovažne su i obavezujuće bez obzira na to koliko je članova Politbiroa bilo prisutno sjednici. To pravilo važi još od Lenjinovog vremena, kada je zbog građanskog rata i strane intervencije uvijek jedan broj članova Politbiroa bio odsutan.

Po tom pitanju 10.03.1985. bio je skoro pa idealan dan.

Četiri člana bila su odsutna – G.V. Romanov (donedavno Prvi sekretar lenjingradskog obkoma, a od 1983. sekretar CK zadužen za vojno-industrijski kompleks), Ščerbicki, D.A. Kunajev (Prvi sekretar CK Komunističke partije Kazahstana) i Vorotnikov.

Prva tri bili su protivnici izbora čovjeka iz Stavropolja, Dinmuhameda Ahmetoviča Kunajeva npr. niko nikada nije čuo da je izgovorio njegovo ime i prezime, uvijek je o njemu govorio u stilu onaj 'mladić', nikada mu nije ni telefonirao, a kamo li da mu je ušao u kancelariju.

E ali za razliku od njih Vorotnikov je bio siguran i bio je na njegovoj strani.

Od onih 5 koji su bili u Moskvi protiv njega su bili Grišin i Tihonov. Sa Gromikom je imao dogovor, kao i sa G.A. Alijevim (prvi zamjenik predsjednika Sovjeta ministara SSSR-a), dugogodišnjim kolegom i prijateljem pokojnog Andropova, a  posljednjeg ćlana Politbiroa ,M.S. Solomonceva (glava Komiteta partijske kontrole) ako bude trebalo preubijediće Gromiko.

Ovih 5 uredno su obavješteni i o smrti Černjenka i o predlogu (koji je naravno potekao od prvoobavještenog), a sa kojim su se odmah složili i Gromiko i Alijev, da se sjednica Politbiroa održi istog dana u 22h.

Znači samo dva sata i 40 minuta od smrti Černjenka. To je bio apsolutni rekord i nešto što do tada nikada nije praktikovano.

E ali šta je bilo sa onima koji nisu bili u Moskvi?

Romanov je bio na odmoru u Palangi, u Litvaniji. O smrti Černjenka obavješten je u 22h. Helikopterom je bio prebačen na Klajpedski aerodrom. No tamo su se potrudili ubijediti ga da ne leti zbog neočišćene piste i izuzetno lošeg vremena . Morao je upotrijebiti sav svoj autoritet da ih ubijedi u suprotno. Prilikom poletanja metri su falili da ih vjetar baci u more, uspjeli su se izvući samo zahvaljujući vještini pilota.

U Moskvu je stigao pred samu sjednicu.

Kasnije se ustanovilo da aerodromska pista u Klajpedi nije očišćena po naređenju iz Moskve, zbog navodne bojazni da zbog vremena može doći do nesreće prilikom poletanja.

Kunajev je obavješten u 23h. Njegov let iz Alma-Ate trajao je 4 sata. U zdanje CK je ušao negdje oko 6 sati ujutro.

Ščerbicki je bio u SAD gdje je otišao u dvonedeljnu službenu posjetu. 10.03. nalazio se u San Francisku. O smrti Čenjenka saznao je tek sljedeći dan (po moskovskom vremenu) i to iz vijesti. Sa njim u delegaciji je bio stari Andropovski kadar G.A. Arbatov, direktor Instituta SAD i Kanade, koji je o smrti saznao ekspresno brzo od svog kolege, prvog zamjenika načelnika Međunarodnog odjela CK A.S. Černajeva, ali o toj novosti nije obavjestio Ščerbickog.

Iz SF nije bilo letova za Moskvu, pa se Romanov obratio za pomoć Amerikancima. Dobio je avion, ali ne odmah i na putu do Nju Jorka pratili su ga lovci USAF. Na aerodrom u Nju Jorku sletio je u 15h i 30m 11.03. (po moskovskom vremenu), tamo ga je trebao čekati sovjetski avion, no zbog tehničkih problema on još nije ni poletio sa Kube.

Ubrzo se ispostavilo se da to više nije ni bitno – ambasador SSSR-a Dobrinjin i predstavnik SSSR-a u UN O.A. Trojanovski, koji su ga na aerodromu dočekali, obavjestili su ga da sjednica Politbiroa završila i da je novi gensek izabran novi .

Mnogo kasnije će načelnik Opšteg odjela V.I. Boldin priznati da je zadržavanje njegovog leta iz Nju Jorka bila briljantno izvedena operacija Čebrikovih momaka.

S Vorotnikovim stvari su bile drugačije. 10.03. on se nalazio na pregovorima u Titogradu. Za smrt Černjenka javljeno mu je u 19h i 40m. U Moskvu je doletio negdje oko pola šest ujutro.

Krnja sjednica Politbiroa počela je tačno na vrijeme. Stenogram sa te sjednice još nije pronađen, tako da se ona može rekonstruisati samo iz memoara ili intervjua učesnika.

Drugi čovjek partije nije sjeo na do tada uobičajeno mjesto, na sredinu vrha stola, nego nekako sa strane. Prvo se toplim riječima oprostio od pokojnika, a zatim bez ikakvog uvoda postavio pitanje kada će biti sazvan Plenum CK?

Plenum je ono tijelo koje svojim potvrđivanjem predloga Politbiroa zapravo bira genseka.

Nije čekao odgovor nego je sam predložio da to bude sutra. Neki su se usprotivili toj brzini, ali na kraju je većina to prihvatila. Kada je umro Brežnjev Plenum je održan na treći dan od njegove smrti , a u slučaju Andropova tek na četvrti dan.

Poslije toga se diskutovalo o raznim pitanjima, a među njima je bio i sastav komisije za sahranu i tu je odmah izniklo pitanje predsjednika i to pitanje postavio je zna se ko.

E nakon toga je nastao muk, jer po tradiciji predsjednik te komisije je i novi Generalni sekretar. Prvi se oglasio Romanov, koji je je predložio Grišina (71 g.). Taj predlog je po nekim svjedočenjima poklopio ili Čebrikov, napravivši aluziju je na nedavni slučaj korupcije u Moskvi, gdje Grišin bio glava Moskovskog komiteta partije ili Gromiko sa dosjetkom kako je dosta bilo nošenja mrtvačkih  sanduka.

Zatim je Grišin predložio Romanova (62 g.), ali odmah je dodao i da Grigorij Vasiljevič istina ima nezgodno prezime, e na to je onda ustao Gromiko i rekao kako je očito da osim neformalnog Drugog sekretara ozbiljan kandidat ne postoji.

Po nekim verzijama poslije toga je stvar bila gotova i predlog novog  genseka je utvrđen, a u drugim verzijama se opet tvrdi da to nije bilo sve. Ove posljednje je mnogo vjerovatnije, jer da je ono prvo tačno tada se ne bi sazivala i druga sjednica Politbiroa 11.03. u 14h.

Noć je bila više nego besana.

O održavanju vanrednog Plenuma obavješteni su svi članovi CK, a onda je Ligačov posebno zvao svakog od njih i sa svakim obavio razgovor i tamo gdje je to trebalo razgovor je prerastao u ’prijateljsko ubjeđivanje’.  

No takvi slučajevi bili su u manjini, jer je on kao načelnik Odjela organizaciono-partijskog rada u nekih nepunih dvije godine obavio gigantski posao smjenivši više od 70% sekretara obkoma, krajkoma, rajkoma i gradskih komiteta.

Ligačov je čak oformio i posebnu grupu od nekih dvadesetak sekretara koji su trebali odigrati ulogu ’jurišnika’ u slučaju da stvari pođu onako kako ne treba. Ta grupa je u toku prijepodneva održala sastanak u njegovom kabinetu.

I sjednica u 14h 11.03. počela je na vrijeme i na njoj je pitanje novog Generalnog sekretara bilo brzo rješeno. Prvi je ustao Gromiko i opet je ponovio svoj predlog od prošle sjednice, niko od prisutnih nije imao na to ništa da replicira. Predlog je izglasan jednoglasno.

Ostalo je još da to potvrdi Plenum.

Njegova sjednica je zakazana za 17h. Prisustvo na Plenumu bilo je skoro stopostotno, za to se pobrinula armija koja ih je urgentno dopremala vojnim avionima. Isto se to dogodilo i '57. kada je trebalo spašavati Hruščeva i kada je Plenum odbio da ga smjeni, na predlog trojke Molotov-Maljenkov-Kaganovič.

Predlog Politbiroa pred članove Plenuma iznjeo je Gromiko, koji se podobro uživio i tom prilikom čak i rekao:“… ovaj čovjek ima lijep osmijeh, ali i željezne zube.”

Plenum je glasao u 18h i 11m i jednoglasno potvrdio predlog politbiroa. Od smrti Černjenka nije nije prošlo ni 24h.

Novi Generalni sekretar CK KPSS postao je Mihail Sergejevič Gorbačov.

Odbrojavanje je počelo.