Na Filipovom blogu smo se kratko dotakli pitanja da li su rezultati Aleksandra Karađorđevića, kralja SHS i Kraljevine Jugoslavije, u potpunosti i objektivno ocenjeni u srpskom društvu. Čini se da njega ne vole ni nacionalisti, jer se cela ta priča sa ujedinjenim južnim Slovenima nije baš najbolje završila, pogotovo iz srpskog ugla gledano. A ne vole ga ni ovi drugi, najčešće pod uticajem narativa o velikosrpskoj hegemoniji.
Ja mislim da je svaljivanje sve krivice na jednoga zgodno, u smislu prostog i jednostavnog rešenja koje ne traži dalje analize, ali i oslobađanja od krivice svih ostalih. Iako je zgodno verujem da je duboko pogrešno.
Praktično od prvih koraka ka oslobađanju od Turske, srpska država (šta god to u konkretnom momentu značilo) je kao jedan od ciljeva imala oslobađanje i onih teritorija sa srpskim/slovenskim narodom koji još uvek nije bio deo te srpske države.
Uzmimo samo Garašaninovo Načertanije, koje smo takođe skorije spominjali na Blogu kao primer dokumenta koji ima gotovo mitski status kao neki ne znam kakav dokaz o velikosrpskoj hegemoniji, a koji u stvarnosti em nije imao domašaj koji mu danas pripisuju, em je bio primenjivan jedan kratak period. Em, da se ne lažemo, njegova primena nije ni donela ne znam kakve praktične rezultate.
Dakle, nije baš da je sve bilo idealno i da je onda došao Aleksandar i sjebao srpsku stvar. Čak ni posle Drugog balkanskog rata nisu sve teritorije koje smo pokušavali da prisjedinimo potpadale pod Kraljevinu Srbiju i u tom smislu se postupci nakon Prvog svetskog rata mogu posmatrati kao prirodan nastavak politike koju je Srbija imala od početka 19. veka pa na ovamo.
Tačno je, s druge strane, da je ujedinjenju pristupljeno ko grlom u jagode, te da nisu baš sve okolnosti sagledane. Nisam siguran koliko je u to vreme bilo očigledno kao danas da Katolička crkva nikako ne voli da katolicima vladaju pravoslavni narodi i da će u tom smislu pokušavati na svaki način da to spreči odnosno prekine, ali je svakako bilo očigledno da ni sami Hrvati i Slovenci nisu toliko oduševljeni ujedinjenjem. Nije se sagledao ni obim stradanja Srbije u ratu – verovatno ni obnova Srbije u granicama pre rata ne bi išla tako glatko, a kamoli kad se odjednom oslabljena država uveća svoje granice za onoliko, uključujući i one koji nisu baš previše oduševljeni ujedinjenjem. Bilo je i nekih proceduralnih grešaka, koji i danas prave smetnje u odnosima sa bliskim susedima.
Ipak, neće baš biti da je sve u Kraljevini bilo toliko loše. Uostalom, pogledajmo samo spisak iz ovog teksta o kompanijama koje su ili nastale tokom perioda o kome pričamo ili su nastavile poslovanje posle Prvog svetskog rata, a koje su danas poznate pod svojim nazivima dobijenim uglavnom nakon Drugog svetskog rata.
Eto, to bi ukratko bio moj stav o Aleksandru i periodu Kraljevine SHS/Jugoslavije, a pozivam i druge blogere da daju svoje viđenje.