Desetog januara 2020. godine ugledni kineski stručnjak za zarazne bolesti prof. Džang Jungdžen, nakon neprekidnog rada na sekvenciranju genoma tada još uvek svetu manje-više nepoznatog koronavirusa, čekajući u redu na aerodromu telefonom šalje rezultate istraživanja prijatelju, virusologu Ediju Holmsu sa Sidnejskog univerziteta. Nakon desetominutnog telefonskog razgovora koji je usledio, i dozvole koju je prof. Džang dao Ediju da slobodno raspolaže pomenutim podacima, prof. Holms je objavio čuveni tvit u kome je čitavom svetu obznanio genom novog virusa, i tako ga učinio opštim dobrom. Viralna objava je prikazana na gornjoj slici, i po mnogima će ostati zapamćena kao tvit koji je spasio svet.
Naime, globalnoj naučnoj zajednici je u osvit nove pandemije bilo ključno da što ranije dođe do genetske mape koronavirusa, i procena je da bi kašnjenje u razvoju vakcine bilo gotovo nenadoknadivo da je informacija o genomu došla samo dva-tri meseca kasnije. Naravno, gledajući iz pomenutog ugla, kao i iz mnogih drugih, podaci koje je prof. Džang pružio u tom su trenutku verovatno predstavljali neke od najvrednijih koju je iko i sa kim uopšte i mogao da podeli - ali, on je to svejedno učinio bez ikakve naknade. Što, u stvari, i jeste jedno od obeležja rada u nauci. Da neretko jeste komercijalizovana, ali i da opet više nego često zavisi od neplaćenog rada mnogih, kao i od slobodne razmene informacija i nesputane saradnje među naučnicima.
Sad, možda bi i samo ova priča mogla bar donekle da razuveri armije Nevernih Toma, čije je nepoverenje u, između ostalog, i COVID-19 vakcinu dobrim delom zasnovano i na tome da neko želi na njima da zaradi ili da ih iskoristi. Sad, zašto i kako nekome nije razumljivo da ljudi ne moraju da sarađuju isključivo motivisani materijalnim interesima, već i iz nekih drugih pobuda (što priča o profesorima Džangu i Ediju na određeni način možda upravo i govori) teško je reći, koliko god posledice toga na kraju neretko bile i katastrofične.
Opet, kad već pomenusmo univerzitete, institute, istraživače i antivaksere, interesantno bi bilo pogledati šta nauka uopšte i može da kaže o poreklu ove, sada već uveliko globalne pojave. Naime, antivakserski pokreti odavno već zbunjuju države širom sveta, te su pokušaji da se nešto tako razume i stavi u određeni kontekst postali sve učestaliji, posebno zadnjih godina uoči pojave koronavirusa. Štaviše, ne radi se samo o pojedinačnim i izolovanim istraživanjima, već o opsežnim međunarodnim studijama, koje su, uprkos značajnim kulturološkim, ekonomskim i drugim razlikama izgleda ipak uspele da iznađu određene zakonomernosti antivakserskih pokreta širom sveta.
Između ostalih, u studiji koja je obuhvatila 24 država različitih miljea, autori naglašavaju da suštinsko pitanje nije zašto ljudi odbijaju dokaze o korisnosti vakcinacije, već pre zašto ljudi žele da odbiju dokaze o korisnosti vakcinacije. Takođe, slične studije su pokazale da je većina dosadašnjih pokušaja da se antivakseri razuvere bila krajnje ograničenih dometa. Jer, polazna pretpostavka da se u osnovi antivaksa nalazi neinformisanost ispostavila se krajnje pogrešnom - radilo se o ljudima svih slojeva obrazovanja, od kojih su mnogi ozbiljno vreme ulagali u samoedukaciju i u filtraciju informacija o vakcinama. Štaviše, pokušaji da se karakteristični antivakserski mitovi pobiju činjenicama više nego često su završavali jačanjem nečijih uverenja, pošto ona neretko uopšte i nisu bila zasnovana na racionalnim odlukama, već pre na intuiciji, emocijama ili na osećajima.
U tom smislu, javila se potreba da se detaljnije analizira šta sve u stvari uopšte i može da se nađe u osnovi antivakserskih ideja. One se, po autorima, sastoje kako od spoljašnjih pojavnih oblika, tako i od nekakve unutrašnje osnove, odnosno korena karakterističnih antivakserskih stavova. Spoljašnji pojavni oblici sadrže uveliko već prepoznatljive sumnje, mitove i uverenja, ali je za studiju bitnije bilo ono što se nalazi u korenu pomenutih manifestacija - a to su nečiji strahovi i pogledi na svet, kao i osnovna identitetska pitanja.
Shodno tome, kao rezultat studije izdvojila su se sledeća četiri uzroka antivaksa:
(i) Verovanje u teorije zavere, u kojoj ona po kojoj velike farmaceutske kompanije iz težnje za profitom kriju negativne posledice vakcinacije zauzima centralno mesto. Bitno za pomenutu studiju jeste da antivakseri često ne veruju isključivo u farmaceutsku zaveru, već su i inače skloni da svet posmatraju iz ugla zavera koje su protiv njih usmerene.
(ii) Gadljivost ljudi i strah od medicinskih intervencija, injekcija, krvi, ..., koji kod njih razvijaju zaštitne mehanizme kako bi opravdali izbegavanje istih. Što neretko završava negiranjem tehno-medicinskih dostignuća generalno.
(iii) Gajenje nekonformističkog životnog stila i sistema vrednosti, po kome postoji potreba da se okruženju predoči stav da neko, između ostalog i negiranjem nauke, odbija da robuje opšteprihvaćenim uverenjima.
(iv) Pogledi na svet koji se zasnivaju na prihvatanju ili neprihvatanju individualističkih i hijerarhijskih principa. U individualističkom pristupu pojedinci su skloniji uverenjima po kojima bi oni sami trebalo da donose odluke koje ih se tiču, pre nego što bi tako nešto trebalo da se prepusti državi ili bilo kome drugom. Sa druge strane, postoji i odnos prema hijerarhijskom uređenju, u kome se ljudi određuju u odnosu na to da li pre prihvataju hijerarhijski organizovane sisteme upravljanja, ili su više za jednakost u odlučivanju u okviru nekakvih egalitarističkih zajednica.
I, što je interesantno, antivakseri se mogu naći na naizgled suprotstavljenim ekstremima gledano iz oba pomenuta ugla. Na primer, ima ih kako među izraženim individualistima (koji se protive jakoj državi), tako i među egalitaristima, koji opasnost kako po zdravlje, tako i za čitavu okolinu generalno, vide pre u krupnom kapitalu i u bogatim multinacionalnim kompanijama, farmaceutskim ili kojim već drugim.
Ipak, pored navedenih postoje i istraživači koji problem antivaksa ne posmatraju isključivo kao identitetski, već pre kao moralni. I, po njima, između ostalog se i četiri gore navedena uzroka mogu na određeni način svesti manje-više samo na jedan. Onaj, koji verovatno upravo i jeste jedan od naših nastarijih družbenika od samih osvita civilizacije, u kome se ljudi razlikuju po tome da li sebe, ili nekog i nešto drugo vide u centru svega.
Sad, prema autorima, ljude sklonije prvom pristupu lakše je naći među antivakserima. Opet, šta bi sve uopšte i moglo da se nađe u centru pomenute potrebe nije tačno na kraju ni rečeno - što u principu i nije nešto preterano ni bitno.
Sem, nažalost, kada je u pitanju pandemija, u kojoj između ostalog i odbijanje vakcinacije za jednu od posledica upravo to i ima.