Danas se navršava 55 godina od smrti Djanga Reinhardt-a.
Ceo svet današnji dan posvećuje sećanju na njega i njegovu muziku; organizuju se muzički festivali i izložbe inspirisane njegovim životom…..
Ceo svet, sem Beograda..
Za dvodevni Django muzički festival, čije je održavanje bilo planirano u UK Vuk Karadžić , kao i za njegovu realizaciju, niko nije bio zainteresovan – od RTSa, gradskih otaca & majki iz kulturnih konfiguracija gradske vlade do sponzora. Pošto niko od autora koncepta nije ni u jednoj partiji te nije imao ko da urgira & pogura, nadležni čuvari para za kulturu nisu smatrali da je ovakava manifestacija potrebana gradu te se ista, bez materijalne podrške , na današnji dan nije ni održala.
Na dvodnevnom festivalu učešće su bili potvrdili: gitarska rock formacija Rock misija : Josip Boček, Bata Kostić, Dragan Jovanović –Krle , Saša Ranđelović, sa pratećom bendom; Blustone (beogradska Blues selekcija) sa William C. Tomas & Cleanhed Phil (USA); etno jazzgrupa Hazari; gypsy jazz trio Branka Mačića- Mačka Happy gutar trio; Đjango tribute band; Branko Marković i beogradska jazz selekcija Jazz scene, a bile su predviđene i projekcije video radova, filmova kao i izložba na temu “ Manoushe Jazz’’
Sve svetske metropole sviraće danas muziku posvećenu Djangu Reinhardtu sem Beograda.
Želim da makar neko u ovom gradu obeleži ovaj dan..
Objavljujem tekst koji sam na molbu blogera Unfuckable poslala za omibus blog posvećen Danu pobede.
* * *
Jednog hladnog januarskog dana 1910. god, u ciganskoj čergi, pod vedrim belgijskim nebom, rodio se dečak Django. Mali Manouches, kako se zove pleme francuskih Cigana kojima porodica Reinhardt pripada, provodi svoj život u neprestalnom lutanju. Uronjen u arhaican i slobodan svet Cigana čergara koji ne priznaju civilizaciju i vreme u kome žive , Django i njegova bosonoga mladost sazrevaju u protivurečnosti siromašnog i pijankama prožetog života u Parizu, (svira bendžo po barovima i dansing dvoranama u Rue Monge) i tradicionalnog čergarskog života Cigana.. Do svoje 17 godine nikda nije obukao odelo, nikada nije živeo u kuci..
Sa osamnaest poseduje odelo i sopstvenu kuću na točkovima ispunjenu šarenim papirom od koga Bella, Djngova nova žena, pravi veštako cveće koje prodaje.....Jedne pijane noći Django ruši sveću, šareno cveće se pali a kola postaju svetleća buktinja čiji plamenovi ližu novembarsko nebo. Opekotine II i III stepena unakazuju njegovo telo- paralizovana desna noga i izgoreli prsti leve ruke su od muzikanta Djanga načinili invalida kome preti amputacaja noge. Svi misle da je sa muzikom završeno...Ali, taj "ludi Ciganin" odbija operaciju i za godinu dana mukotrpne rehabilutacije uspeva da prohoda, a kad mu brat godinu dana docnije pokloni gitaru, vežbajući ruku uz danonoćno sviranje i teške bolove, razvija nov muzički pravac - gypsy jazz (ili gypsy swing), a iz muke ukočenog drugog i trećeg prsta leve ruke razvija potpuno novu tehiku sviranja džitre: sa dva zdrava prsta svira solo a onim ukočenim drži akorde. Svoju manu pretvara u vrlinu, u pobedu. I to kakvu pobedu! Tako virtuozno, tako moćno, tako muzikalno.....
Ostalo je istorija....
Umro je 16. maja 1953.god
Ceo svet taj dan obeležava kao Ðangov dan.
To je dan pobede margine i volje. Trijumf srca i strasti; trijumf talenta i života.