Već izvesno vreme patim od nesanice, ali razlog istoj nije psihološke ili fiziološke prirode, već administrativne. Možda će se neki i zapitati kako je to moguće, ali razlog za to je krajnje bizaran. Već izvesno vreme samo nekoliko metara od moga prozora, u večernjim satima odvija se prava drama. Ispred stanice policije svakoga dana u večernjim satima počinju se sakupljati građani sa svom dokumentacijom koja im je potrebna da bi došli do svojih ličnih isprava, ali i sa potrebštinama koje će im biti potrebne da lakše prebrode noć koju će provesti ispred stanice policije, čekajući da se u jutarnjim časovima otvore kancelarije i tako svoju besanu noć nastave čekajući među prvima u dugom redu.
Naime, o čemu se radi. U celom gradu dnevno administrativni aparat može da obradi svega 44 zahteva za ličnim ispravama, što je neuporedivo manje od dnevne potražnje, pa je samim tim bezraložno uputiti se u jutarnjim časovima da bi se ovakav posao obavio jer su u to vreme već svi zahtevi već uveliko prešli „administrativnu kvotu“. Iz ovog razloga građani Novoga Sada su izloženi poniženju, ruglu i svemu onome na šta su navikli u vremenima na koje smo mislili da se neće vratiti. Ali eto, birokratski haos sa kojim se naše Ministarstvo unutrašnjih poslova očigledno jako loše snalazi, potrudilo da nam održava ovakvu vrstu „kondicije“, tek da se ne zaboravi ili možda anticipira tek ono što nam sledi. Zlu ne trebalo.
Elem, tek za one koji su iz Novoga Sada, uopšte ne govorim o gradskom SUP-u na bulevaru Kralja Petra, već o maloj stanici u ulici Srpskih Sestara, koja je inače do nedavno bila zatvorena za obavljanje administrativnih poslova, ali je upravo ovih razloga ponovo puštena u rad. Koliki je efekat toga, vidi se iz priloženog. Igrom slučaja kao podstanar sam pre nekoliko godina živeo na bulevaru Kralja Petra, baš u blizini gradskog SUP-a i svakodnevno viđao ove nesretne redove. Nekoliko godina kasnije situacija uopšte nije promenila. Toliko o naporima gradskih vlasti da reše ovako elementaran problem.
Iako živim u Novom Sadu već osam godina, vodim se i dalje na adresi u mom rodnom gradu. Ilustracije radi, ukoliko bi mi bilo potrebno da produžim ličnu kartu ili izvadim putnu ispravu, bilo bi mi neuporedivo brže i lakše da sednem u kola i odvezem se 95. kilometara do Sente i za nekoliko sati obavim sve poslove, nego da izađem iz zgrade i samo nekoliko koraka dalje učinim isto. Tragikomično zar ne.
Dakle, ukoliko živite u Novom Sadu i treba vam neki dokument, poput lične karte, prijave ili odjave boravka, pored potrebne papirologije biće vam potrebno i jedno ćebe, litar vode i pola litre kafe, par sendviča, hrpa živaca i potpuno odsustvo ljudskog dostojanstva....