Prvi put mi je nocas palo na pamet da smo svi mi rodjeni sedamdesetih imali privilegiju lii bolje receno dobru dekadu u kojoj smo sazrevali i to u onom najranijem periodu detinjstva. Pre sam uvek razmisljao da su oni rodjeni sezdesetih imali najvise srece jer su tinejdzerske godine provodili sedamdesetih ali ipak su za sazrevanje prvih 6-7 godina najbitniji.
I zasto je to sad meni palo na pamet u 00:12.
Gledao sam ponovo Skorcezeov "The Last Waltz" (1978) i analizirao celu ekipu Riki Danka, Rodija, Ronija, Dzoni Micel, Boba, Nila, Dr. Dzona ... Prosto neverovatno koliko se njima vidi da su ljudi i to u pravom smislu te reci. Nema foliranja, gledaju u oci, predati muzici celim bicem, igraju timski. Duge kose, nekome okrnjen zub, kaziprst zut od duvana. To je bila generacija nasih roditelja. Onih koji su nas bezrezervno voleli i ucili nas nekim drugim vrednostima. Mi, deca sedamdesetih, jesmo ustvari deca hipi generacije.
Nabacao sam ovde svega i svacega ali se iskreno nadam da sam dotakao nekakvu poentu. Ako je ona uopste bitna.