Trepteći od uzbuđenja vozim prema kući svako malo pgoledajući prema velikoj kutiji od čizama na zadnjem sedištu.Iz kutije se ne čuje ništa, ali znam da je tu, u njoj.Brzinomer pookazuje 130, što je dobrih 50 preko ograničenja, ali žurim. Žurim da se upoznamo.
A onda pretrnem: osećam da je nešto pod papučicama. Ne mogu da kočim, ne mogu da pritisnem kvaćčilo, ništa ne mogu dok pokušavam da, jednom rukom držeći volan istovremeno da bar jednim okom gledam kroz vetrobransko staklo - drugom rukom dohvatim stvorenje koje se nekako iskobeljalo iz kutije i zavuklo na najmračnije mseto u automobilu. Baš pod papučice.
Uspevam nekako da je izvučem i stavim u krilo, tresemo se oboje. Stajem sa strane i mazim je. Ona ne zna da je mogla da strada od pritiska papučice ili u saobraćajnoj nesreći. Zna samo da je pre petnaestak minuta odvojena od majke.pošao
Kad sam dva sata ranije po dogovoru ona je trebalo da bude on. Mađarski ovčar, puli, dečko. Neko je došao pre mene, pa je ostalo ili da napsujem odgajivačaokrenem se i odem ili da biram između dve sestre koje su ostale u leglu.
Zato njoj nije ostalo da bira ime: već je tri dana bila Gaša, što će tek saznati. Ruku na srce, nikad se zbog toga nije bunila.
Gaša nikad ničemu nije učena. Sve je već znala, uglavnom je učila ona nas. I da obavezno zatvaramo vrata jer će, i tako malecka, nepogrešivo naći način da se kroz rupu veličine jedne keramičke pločice zavuče pod kadu odakle sam je satima izvlačio. I da postoje božiji stvorovi pametniji od većine ljudi. I koliko može da se plače kad polumrtva od štenećaka životinja leži gledajući te zamućenim pogledom. I koliko možeš da se raduješ kad posle tri dana uspe da digne glavu, i kad posle još dva uspe da ustane i hoda. I da bez obzira što svi vlasnici svih bezveznih pasa pričaju da su baš njihovi glupavi i pritupasti ljubimci najpametniji na svetu - u stvari nemaju pojma.
Carica.
Za Nikveta, ajmo, kučkari.