Pedja Todorovic je juce izasao iz svog stana u Parizu, 2 Rue Petibon i krenuo prema obliznjoj pekari na svoju redovnu jutarnju kafu i pain au chocolat. Zgrada u kojoj je ziveo pripadala je onim starim, lepo odrzavanim, gradjevinama za koje bi turista, sa malo vise ukusa, sebi postavio pitanje "ko ovde zivi?" Radio je vec dugo godina za LVMH u racunovdstvu. Bio je jedan od onih likova kojima Beograd nije nedostajao ali ne zbog nekakvih licnih razloga vec zbog toga sto je je uvek gledao napred. Da je rodjen u Rimu, isto bi razmisljao. I dok je tako zamisljen gledao kroz prozor pekare koja je mirisala na puter i peciva, listao je Le Matin koji je zatekao tu na pultu. Propaganda. Zatvorio je novine. Onda je pogledao vesti sa nekog Beogradskog portala (sto je inace retko radio) i video istu stvar. "Da sam u Beogradu sigurno bi pizdeo od pro-ruskih sranja, a ovde u Parizu se gadim zapadne propagande" razmisljao je Pedja. Potom je svoju kartonsku casu od kafe bacio u kantu za papir, podigao kragnu na kaputu i nestao u gradskoj guzvi koja ga je progutala kao on malopre onaj svoj pain au chocolat. Za to vreme mu je na sluskama svirala ona stara Dilanova ... I see my light come shining, from the west down to the east.