Uvek sam se pitala kako je to uci u potpuni mrak, duboko pod zemljom ne znajući da li ćeš izaći ili ne?
Da li se ulazi sa molitvom i izlazi isto sa njom u kop, u jame, hladne, zagušljive, mračne.
Danas sam se podestila te misli,koja me je dugo pratila.
Rudarima sve strada, pa mozda zato toliko vole svetlo.
Sećam se da mi je jedan rudar pričao o tom svetlu. Gledala sam mu u crne ruke dok smo čekali na red na pulmologiji.
Voleo je svetlo i dan. Kasnije sam saznala da je imao zadnji stadijum kancera.
Krsio je ruke i pričao o suncu. Nije bio star, ali sam mu zapamtila ruke i njegovu priču-
Možda zato rudari vole sunce,mesec,zvezde, jer znaju šta je život i rad u jamama.
Možda zato ni mi ne cenimo dovoljno svetlo, jer nismo spoznali apsolutnu tamu.
Neka je laka zemlja preminulima i iskreno saučešce porodicama preminulih.
Današnji dan je dan žalosti za svakog građanina ove zemlje.