Danima već diskutujući o našem političkom životu, diskutujemo o prednostima tzv. "manjeg zla nad većim zlom". Načelno, stoji, da je manje zlo lakše podneti, da se na manje zlo lakše privići, ali upravo na ideji "manjega zla" blokira se nužna potreba za dobrom, promenom i normalnošću. Manje zlo je najčešće sigurniji put u dugotrajno zlo. Veliko zlo je kratkotrajnije.
Dualizam između dobra i zla gradi se na ideji boga kao dobra i đavola kao zla. Pri tome bog ili dobro, uvek se trude da pokažu kako postoje, a đavo ili zlo da ne postoje.
Naravno, svako guranje naše političke svakodnevice u ovu matricu i ovakve pojmovne kategorije bilo bi misaono nasilje i logički nedopustivo pojednostavljivanje.Politika nije eshatologija, nije metafizika, nego manje ili više surova borba za vlast u kojoj se koriste različita sredstva i gde se konkretno i vrlo pragmatično deluje. No, ona u svojoj suštini ima i određene vrednosne parametre i vrednosni sistem po kome razlikujemo različite politike i njihove nosioce.
Politiku često definišemo kao "umetnost mogućega". Ovo govori da je politika skup nužnih kompromisa kojim pribegavaju različiti akteri na političkoj sceni kako bi se ukupni društveni odnosi kanalisali na način da to zajednici nosi red i progres. Politički proces podrazumeva dostignute civilizacijske standarde kojih se svi akteri moraju pridržavati. Kompromisi se ne mogu sklapati recimo, u slučaju, ako su na stolu sukobljeni civilacijski standard vladavine prava i jednakosti pred zakonom i napr. zahtev da Marko Milošević bude oslobođen krivične odgovornosti zbog toga što će SPS u vladu. To onda nije kompromis nego anticivilizacijski akt, štetan za zajednicu.
Pa da ovde zastanemo na trenutak. Danas će Ivica Dačić, koji je nezasluženo postao ključna politička figura u Srbiji, otići na sastanak sa Papandreuom u Atinu. Sam Papandreu, predsedavajući socijalističke internacionale, najavljujući taj susret, stavio je određene kondicije, standarde, nakon kojih bi susret mogao označiti uspešnim ili neuspešnim.
Osim toga što će zatražiti da Dačić i njegova stranka podrže DS u formiranju vlade, zatražiće od njega da bezuslovno prizna haški sud i saradnju sa njim, te promene u Statutu SPS-a, što bi značilo njegovu reformu i rešavanje bagaža iz devedesetih. Bez toga mu ne pada na pamet da SPS nazove "modernom levicom" kako to ovih dana horski pevaju ljudi iz DS-a.
Naravno, znam da do toga susreta ne bi došlo da DS nije to zatražio od Papandreua. Možda šargarepa koju Papandreu ponudi Dačiću bude incijalna kapisla za stvarno reformisanje SPS-a, ali ja sam lično skeptičan po tome pitanju. Ne sumnjam da će Dačić biti kooperativan na rečima, ali od reči do činjenja, dugačak je , i čini mi se, za SPS, neprohodan put. Ako je tako, a mislim da jeste, jeli moguće da to ne vide vodeći DS-ovi ljudi. Vide naravno, ali upravo rukovođeni načelom "manjega zla" sami sebe dovode do podsmeha tvrdnjom kako je SPS "moderna levica" sa kojom dele ideologiju i vrednosti.
Ako se još dogodi, a politička čaršija koja često ima dobre informacije već dugo priča da hoće, pa SPS na gradu sa radikalima a na centralnom nivou sa Tadićem, onda bi apsurd stvarno preskočio sam sebe a politička scena u Srbiji svoj status mogla formalno ozvaničiti "crvenim fenjerom".
No, ja mislim da će "crveni fenjer" biti pre zaslužen tako što će u sve ovo biti ponovo uvaljen DSS,ovog puta bez Velje, koji je, sudeći po jučerašnjoj reakciji, konstruisanju u kuknjavi koja se razleže iz te stranke, svestan da je ispao iz svakog mešanja političkih karata.
Neće valjati to "manje zlo" i garantovaće samo daljnji gubitak vremena...