Izmedju ostalog, predložio sam:
"Motivi ovog otvorenog pisma nisu ni politički, ni ideološki, već ljudski i gradjanski.
Imajući u vidu činjenice da je Rezolucija UN 1244 još uvek važeća, da 5 država - punopravnih članica EU nisu priznale nezavisnost Kosova (Grčka, Rumunija, Slovačka, Španija i Kipar) i da aktuelni režimi (tekuće 2018. godine) Hašima Tačija i Aleksandra Vučića zbog nedemokratičnosti i korumpiranosti nisu u stanju da postignu nikakav dogovor, nameće se predlog za civilizovano rešenje komplikovanih odnosa Beograda i Prištine:
Tek kada sve države Zapadnog Balkana postanu članice Evropske unije biće moguć OTVOREN I DEMOKRATSKI dijalog izmedju Beograda i Prištine, koji će rezultirati istorijskim dogovorom i pravno obavezujućim sporazumom.
Dakle, predlažem promenu redosleda političkih poteza: najpre prijem svih država Zapadnog Balkana u EU, a potom rešavanje odnosa Beograda i Prištine.
Na kraju ovog Otvorenog pisma želim da citiram izjavu ministra inostranih poslova BJR Makedonije Nikole Dimitrova, koji je nedavno rekao "Gardijanu" da je jedina ‘održiva vizija stabilnog Balkana ona u kojoj granice nisu bitne - region prijateljskih zemalja koje su članice EU'."
U medjuvremenu, dogodila se agresija Putinovog režima na Ukrajinu, što je proizvelo sasvim drugačiju geostratešku situaciju, upravo u prilog citiranog predloga iz 2018. godine.
Da je politička odluka EU o prijemu svih država zapadnog Balkana razuman i dostižan strateški potez u cilju ne proširenja, već ZAOKRUŽIVANJA (KOMPLETIRANJA) Evropske unije, dokazuju sledeće činjenice, jedna iz 1991. godine, a druga iz 2007. godine.
Evropska trojka, te 1991. godine sastavljena od luksemburškog šefa diplomatije Žaka Posa kao predsedavajućeg Saveta ministara Evropske zajednice (tek će par godina kasnije ona prerasti u EU), zatim narednog na toj funkciji, njegovog holandskog kolege Hansa van den Bruka, i predsednika Evropske komisije Žaka Delora - došla je u Jugoslaviju sa ciljem da iznese "nepristojnu" ponudu, koja se ne može odbiti.
Evropska trojka sa jedne strane stola, a sa druge 6 predsednika jugoslovenskih republika. Žak Pos daje reč Žaku Deloru, kao autoru plana i predloga Evropske zajednice, da bi ovaj objasnio šta je EZ voljna da uradi i da donira, kako bi se izbegao najgori, ratni epilog.
Žak Delor je te 1991. predložio sledeće: EZ je spremna da istog momenta političkom odlukom prizna pridruženo članstvo Jugoslavije u EZ; drugo, spreman je program od 5,5 milijardi dolara, koji će poslužiti kao finansijska injekcija za uspešno produženje programa savezne vlade tadašnjeg premijera Ante Markovića. Zatim je naveo još desetak tačaka ponude, sve u svemu, vrlo povoljne I obećavajuće za održanje mira na brdovitom Balkanu.
Druga važnja činjenica u vezi sa predlogom rešenja kosovskog čvora: Rumunija i Bugarska su 1. januara 2007. zvanično postale članice Evropske unije, čime je tada završen peti krug proširenja EU. Bugarska i Rumunija započele su pristupne pregovore 2000. godine, ali su zbog nedovoljnih reformi u oblasti politike i privrede propustile da sa prethodnih 10 zemalja budu primljene u punopravno članstvo EU maja 2004. godine.
Ako su tada, te 2007. godine, mogle da budu primljene Rumunija i Bugarska u EU, zašto onda tokom ove 2023. godine to isto ne bi moglo da se desi i sa evropskim državama zapadnog Balkana, tim pre što su sve one dosta odmakle u pristupnim pregovorima.
Ima li elegantnijeg, inteligentnijeg i strateški pragmatičnijeg rešenja kosovskog čvora (i vekovnog balkanskog problema) od kompletiranja Evropske unije na predloženi način?