2. „Pravilo 50 godina" sugeriše da je potrebno oko 50 godina da događaji postanu „istorija", a ne samo tekuća svakodnevica. Naime, ideja je da će nakon 50 godina ljudi koji su preživeli događaje verovatno preminuti ili biti prestari kako bi uticali na sadržinu istorijskih zapisa, što bi trebalo da omogući objektivnije i manje pristrasno tumačenje događaja.
3. „Teorija generacija" navodi da je potrebna čitava generacija (oko 25 godina) kako bi naredna u potpunosti razumela i kontekstualizovala određene istorijske događaje. Sad, pošto sve generacije nose neke svoje (neretko specifične) predrasude, izgleda da je potrebno vreme kako bi svaka naredna stekla neku svoju istorijsku perspektivu.
4. „Longue Duree" predstavlja teoriju koju je razvio francuski istoričar Fernan Braudel, i ona sugeriše da događaje treba proučavati tokom dugog vremenskog perioda (vekovima ili čak milenijumima) kako bi se u potpunosti razumeli. Brodel je verovao da istoriju oblikuju dugoročni faktori, kao što su geografija, ekonomija i društvene strukture, i da se događaji mogu razumeti samo u ovom širem vremenskom kontekstu.
Interesantno, kao što je ranije rečeno, države se u principu drže "Pravila 20 godina" prilikom uklanjanja oznake tajnosti sa određenih poverljivih dokumenata, ali šta ako postoje izuzeci u kojima vreme potrebno da se određeni tajni dokumenti otkriju traje mnogo duže. Naime, između ostalih, poznata je i čuvena L'Archivio (Archivio Apostolico Vaticano) za koju se veruje da poseduje dokumenta čiji je rok tajnosti definisan pre nekim viševekovnim ili višemilenijumskim pravilima. Gde sigurno postoje i neke druge arhive, manje ili više poznate, koje bi skidanjem oznake tajnosti sa nekih od svojih dokumenata po svoj prilici uspele iz temelja da promene pogled na čitavu dosadašnju istoriju.
Na primer, relativno su skoro otkrivena tajna dokumenta britanske vojne obaveštajne službe objavljena neposredno nakon početka II sv. rata, 1939. godine, u kojima se daju detaljne instrukcije terenskim operativcima (među kojima je jedan od poznatijih „Memo Trout", na osnovu koga je do sada snimljeno više dokumentarnih i igranih filmova). Naime, radi se o štivu u odnosu na koje i najmoderniji „špijunski" filmovi i romani predstavljaju laku literaturu. Što je posebno interesantno, u tranši dokumenata sa kojih je istovremeno skinuta oznaka tajnosti, nalazi se i njih nekoliko koji se direktno tiču obaveštajnog delovanja na našim prostorima. Suvišno je reći da je jedan pogled na pomenute memorandume dovoljan kako bi se stekla potpuno nova perspektiva na ovdašnja, kako davnašnja, tako i skorašnja istorijska događanja.
U stvari, možda baš ovdašnji primeri najbolje i mogu poslužiti kako bi se definisalo neko donekle preciznije pravilo istorijske distance. Naime, možda upravo naši primeri najbolje i govore o tome koliko je besmisleno pisati neko istorijsko poglavlje pre nego što se ono stvarno i okonča.
Jer, možda "izvorni greh" mnogih ovdašnjih istorijskih pobednika i propovednika svetlih revolucionarnih budućnosti u stvari i nije bio u tome što su prilikom pisanja istorije bili pristrasni ili zaboravni, već najpre zato što su istoriju pisali prerano. Prerano kako bi mogli da sagledaju realne posledice svojih postupaka, umesto onih u koje su verovali i koje su propovedali, ako ništa drugo.
Ali, to je, u svakom slučaju, već neka sasvim druga priča.