Ko piše sudbinu?
Moja baba za sve u životu govorila: "Šta ćeš, Božja volja. Sve ti je to sudbina, pa kako se kome zalomi." Moja mama, kad to čuje, uzvraćala: "Ljudi sebi pišu sudbinu, moja Nana." I valjda je to bila jedina tema o kojoj nisu bile sto posto saglasne, a ja sam, sledeći te dve mudre žene, došla do nekog svog zaključka – ključne stvari su ti predodređene, sve ostalo je ona slobodna volja o kojoj se piše i u crkvenim knjigama. Mislim, sklonija sam ubeđenju da nam izbori prave sudbinu, a sad baš da nam je sve dato na volju, pa i nije.
Eto, dobrih godina sam žalila što nisam visoka i dugonoga, što se ne rodih negde na moru i u bogataškoj porodici, pa da me Bog vidi slavom svetske lepotice ili, bar, zgodnim kapetanom bele lađe koji mi pod prozorom peva serenade svaki put kad se vrati s dalekih putovanja. Da šetam iz sobe u sobu, sve prolazeći kroz dvokrilna vrata ili sedim na balkonu, uzdišem uz šum talasa i bacam čežnjive poglede na pučinu, da mi prinose i nutkaju đakonije, a ja od dosade vezem Vilerove goblene, kad ne putujem po belom svetu. Al ne biva.
Rodih se skraćena, usred banatskih njiva, porodica mi bogata jedino sekiracijom i "daće Bog da i nama svane" rečenicama, a muž tipični kontinentalni lik, koji na more ide samo meni da ugodi. Za dosadu ne znam kako izgleda, jer mi se duboko urezala rečenica stroge razredne: "Dosadno je samo glupim ljudima", a ako sam išta mrzela, to je da budem glupa. I šta ću, kad mi već sudbina nije dodelila sve one rajske lepote, nema mi druge nego da u ovom što imam nađem tu radost što miluje dušu.
I nađoh je. Nađoh je u porodici, ali i tamo gde sam joj se najmanje nadala - u selidbama. U ljudima koje sam sretala, a još više u svojim đacima. A kad se setim koliko sam se otimala ovom pozivu i ždrala kad mi mama kaže: "Ja te školovala za inženjera, a ti otišla u učiteljice." Jeste, mama, izneverila sam i tebe i sebe. Verovale smo da će mi sudbina biti bolja ako ostanem inženjer, al ovo je ona predodređena Božja stavka, gde nema pregovora i cenkanja. Pitaj me kako to znam, da bih ti rekla – ne znam, samo osećam radost, a kad posumnjam, desi se nešto što me vrati ubeđenju da sam dobro odlučila. Znaš ko mi je prvi došao kad sam se slomila? Moji đaci, sadašnji i bivši. Došli da mi ponude pomoć i podršku, da mi kažu – razredna, izvući ćeš se, možeš ti to. Znaš li kolika je čast i odgovornost dotaći toliko mladih života i u njima ostaviti trag, nadam se dobar?
Onomad se gegam sa terapija, i tu, u banjskom parku, svratih da kupim kuvani kukuruz. Čovek od tridesetak godina, okruglog lica i sa osmehom po kojem je napravljen onaj srećni smajli kaže: "Ja Vas poznajem. Nastavnica Nena?" Zagledam se u to divno lice i nasmejane oči i odnekud mi sinu! "Petre, ti si?" Eh, te sreće i grljenja i poljubaca i smeha od kog se orio ceo banjski park.
Bila sam im razredna samo jedno polugodište i odselila se u Inđiju i to je bilo strašno bolno i meni i tim klincima. Ne mogu da vam opišem kakav je to osećaj kad dobiješ klince u petom osnovne, oni onako još bebavi, mazili bi se više nego učili, a kad pređu u više razrede totalno pogubljeni. Ako imaš trunku dobrote, zalepe se za tebe kao čičak, a mene, ne hvalim se majke mi, prati fina reputacija po tom pitanju. Obaška što sva deca vole informatiku, a taj moj kabinet je bio kao neki klub u koji su dolazili i kad nemaju časove. Tu su se sačekivali, prepisivali domaće zadatke jedni od drugih, žalili se na nepravednu ocenu ili mi poveravali svoje ljubavne jade. A i meni bilo lepo, nekako sam se osećala kao đački ispovednik. Uglavnom, to što sam otišla nije prekinulo našu vezu, još dugo su me zvali kad imaju neki problem ili razlog da se pohvale, a i ja sam često odlazila u Banju, sretala ih i raspitivala se za njih i do dana današnjeg mi je žao što sam ih tako ostavila.
Sad pričam Peri kako me je jedne večeri pozvao Rade, njegov tadašnji najbolji drug i sav uzbuđen ispričao: „U ponedeljak se Pera i Filip jurili i srušili ormar. On se, razrednice, raspao, nema mu više pomoći. Odmah vanredno zasedali u školi i tražili da se ormar plati. Ej, 5000 za onaj stari ormar, a znaš da Perin tata ne radi! I znaš šta? Mi doneli jednu kasicu i skupljamo svi pare, a dali i neki nastavnici.“ Ja se, naravno oduševila kako su dobri drugari, a on će meni: “Šta ćeš, ljudi smo, moramo da pripomognemo“.
Smejala sam se tim njegovim starmalim rečima, a srce mi se širilo od neke lakoće, od radosti što su baš takvi, od dubokog uverenja da ovaj svet ne može propasti dok postoje takva deca.
Petar kaže: "Ne mogu da verujem da još to pamtite! Jeste, tako je bilo. I sad pomažemo jedni drugima, tako ste nas učili." Daje mi najlepši kukuruz, još jednom me zagrli i kaže: "Ma bićete Vi dobro, znam ja Vas." Ozarena idem kroz park, noge me odjednom ne bole. I nešto mislim - izgleda da, ipak, ljudi pišu svoju sudbinu. Ako je po volji Božjoj, ume da bljesne, bar u nekom ovakvom susretu.