Gost bloga: Biljana Beba Knežević
Kuvam ručak. Na meniju pasta sa ćuretinom, iliti, po našem, testo sa mlevenom ćurkom. Sve se to fino krčka na šporetiću, marke Gorenje ( kupujmo domaće! Kupovala bih, nego je ovaj bio nešto pojeftin a i davali su ga na ihahaj rata ). Sve sami proteini i one dobre masnoće. Usput pišem ili usput kuvam, još ne mogu da se odlučim, o Emancipaciji.
Nije da se mene ta tema mnogo tiče. Dovoljno sam Emancipovana da znam šta to znači ( ovde trepćem i kolutam očima. Mislim halo! 21. vek, ko to ne zna???? ). Razmišljala sam da svojim rečima doprinesem razvoju našeg društva i oglasim se po tom pitanju. U predhodnom postu, poprilično površno shvaćenom, ispade da sam ženomrzac i da okrivljujem žene za sve to što ih je ( nas ) snašlo u današnjoj današnjici. Helem: nije tačno. Naslušala sam se svega i svačega, nagledala takođe. Ono što sam pisala u predhodnom postu sam bez dozvole autora tih opaski sročila i pripisala sebi. Neverovatno kako se mi ljudi lako damo isprovocirati i podleći. Prva ja.
Ovu bih priliku iskoristila ( kao na dodeli Oskara ) da se zahvalim Tati ili Starom za to što me je vaspitavao sa velikim V. Što sam bila član bibliJoteke već sa sedam godina i što me je učio bontonu ( držao mi kaput, otvarao vrata, pridržavao stolicu, kašika, viljuška, nož i ostalo ). Takođe bih se zahvalila čeličnoj ruci moje Mame ili Presvete, koja je sušta suprotnost tatinoj blagosti, što me je terala da spavam sa varjačom pod jastukom, štirkala mi košulje, učila me da budem Žena i Žensko a da pri tom očuvam sopstveni suverenintet, integritet i sve ostalo što ide uz ženu ( što je nikad ne čuh da tračari i laže). Presveta Aj Lov Ju. Ju ar d best ( ovde brišem suze, drhti mi brada i lagano okrećem glavu u stranu, da ne bih ridala na oči celom svetu. Publika staje na noge, upućuje mi dugačak, duuugačak aplauz i svi, ali baš svi, odmahuju glavama u znak odobravanja. Ja silazim sa bine, stišćem Oskara na čvrste mi grudi i pružam ruku James Spader-u dok silazim laganim koracima).
Sve počinje iz doma, da se razumemo. Mi smo ono što su naši roditelji ugradili u nas, a kasnije savesni-nesavesni školski imperatori i debele knjige, te društvo-ulica i prijatelji, ali najpre, dom. Niko nas neće bolje naučiti osnovnoj (ne) kulturi do naših biloškoih roditelja. Nije mene komšija odveo u biblioteku nego tata ( čitanje je vrlo bitna komponenta mentalnog razvoja, pubescenata naravno ). Ljubav ka lepom takođe. Neagresivni pristup ljudima, takođe ( mada mu, eto, to ne mogu oprostiti što me je slag’o kad je rekao da nikad ne treba prvi napadati ).
Da ne bih dalje dužila sa dužinom posta (!), preuzela sam definicije dva relevantan rečnika ( definicija Emancipacije ). Jedan je Vukajlija, drugi je Vujaklija.
Vukajlija kaže ovako:
nesto kao opismenjavanje
Nije mi jasno zasto neke zene koje se bore za emancipaciju mrze ili cak preziru muskarce. Možda su tek sad svatile da ne moraju svakom dati. http://vukajlija.com/recnik/emancipacija/10195
Da razložimo: Nešto “kao” opismenjavanje! Ovo o ženama koje mrze muškarce a bore se za emancijpaciju ne bih komentarisala, dovoljno govori za sebe. “Morda su tek sad sVatile ( avaj ) da ne moraju svakom dati.
Pošto je Vukajlija rečnik slobodumnih ljudi, recimo, da možda, ali samo mooožda, ova definicija Emancipacije govori o stavu društva. Neću preterivati pa reći da je celo naše društvo ovog stava, ali mnogi jesu. Da ste u situaciji da se borite da nađete radno mesto, pa obijate pragove raznoraznih firmi, bilo bi vam jasno o čemu govorimo. Diskriminacija žena je vrlo popularna, ali ona suptilna ( ako uopšte jeste suptilna ). Probajte da se prijavite na mesto “Poslovne sekretarice” sa svim svojim sposobnistima ( da govorite nekoliko stranih jezika recimo ). Nedovoljno. Gornja granica za ovo radon mesto je uglavnom 25 godina ( slovima: dvadesetpet ). Ovo je samo jedan od primera.
Definicija iz Vujaklije:
Emancipacija ( lat. Emancipatio, osloboditi ), kod Rimljana: oslobođenje jednog člana porodice od vlasti starešine porodice; u današnjem pravu: oslobođenje dece od očinske ili starateljske vlasti, postajanje punoletnim; fig. oslobođenje stanja zavisnosti I ograničenja slobode, npr. Robova, Jevreja, žena, škole od crkve, crkve od države itd.
Daklem: Emancipacija znači stati na svoje noge, biti dovoljno zreo da se otisneš u život, u slobodu. Za slobodu je potrebna zrelost, emotivna. Potrebno je Obrazovanje, samosvest, potreba da se radi na sebi, potreba da se izađe iz učmalosti, izađe van uskih okvira kratkovidog pogleda na svet. Shodno tome, Emancipacija nije potreba samo nama ženama, nego je potreba celokupnog društva. Ja kao pojedinac mogu puno da uradim, time što ću svoje dete učeći je da voli, da poštuje različitost ( te da je dobro biti različit ), da bude svoja, samostalna, kulturna, obrazovana. Da shvati da svako ima prava na sopstven izbor u životu I da prvo duva u supu na svom stolu, da je naučim da prihvati odgovornost kao buduća žena.
Znam, nisam vam mnogo novog rekla, ali eto, to je Emancipacija. Obrazovanje, proširivanje vidika, prihvatanje, poštovanje, priznanje, samosvest. Ne, nije emancipacija nošenje tangi, ne ni mrtva slova na papiru kupljene diploma. Nije čak ni fakultet. Emancipacija se živi i ne, nije samo za žene. Ona je za sve, neophodna i potrebna. I sve dok se Emancipacija definiše kao u Vukajliji, neće nam biti dobro. Nikako.
Ručak skuvan. Post napisan. Ostalo mi je još samo toliko vremena da vam kažem da me je Spader vodio na večeru posle dodele Oskara. The rest is history ( and my imagination ).
Tačka.