Najpre, želeo bih da pohvalim praksu da se objavljuju podaci o zaradama, pogotovo onih koje su najviše na lestvici. To je izuzetan primer javnosti u radu. Nisam već neko vreme u Srbiji pa ne znam da li toga ima i u nas, ali nešto mi se čini da je jedna od najaktivnijih sportskih radnji naših menadžera preskakanje prijavljivanja prihoda.
Evo podataka o iznosima najviših zarada u Švajcarskoj.
Prosečna godišnja plata izvršnih rukovodilaca u velikim kompanijama bila je u proseku 2,8 miliona švajcarskih franaka ili 1,75 miliona evra. Ako vam se čini da je ovo mnogo, možda će vas iznenaditi podatak da je ovaj iznos u stvari manji za 9% u odnosu na 2006. godinu! To je posledica strašne dubioze u kojoj se našla UBS - najveća banka u zemlji, čime je prouzrokovan veliki pad zarada njihovog menadžmenta.
Tri prva mesta na lestvici onih kojima se najviše vrednuje pregalaštvo na radnom mestu nose direktori firmi:
- Novartis (farmaceutska kompanija), koji je prošle godine zaradio 29,06 miliona švajcarskih franaka. To je u našim mernim jedinicama 18.162.500 evra ili 1.513.542 evra mesečno, ili 394.279 nedeljno ili, još preciznije, 49.760 evra dnevno!
- Roche (takodje farmaceuti), sa 22,38 miliona franaka, i
- Credit Suisse (jedna od velikih banaka), koji je u kućni budžet uneo 22,30 miliona franaka.
Kao ilustraciju, navešću da direktori nama poznatijih firmi koje proizvode čokoladne proizvode na listi zauzimaju četvrto mesto (Nestle, sa 17,44 miliona franaka) i šesto mesto (Lindt & Sprungli, sa 10,89 miliona franaka). Direktor UBSa, čiji katastrofalni gubitak ove godine koji je duboko potresao ceo finansijski sistem zemlje, uspeo je da se održi na devetom mestu sa tričavih 10,30 miliona. Jadna njegova žena mora da ga svako veče kinji što kao neugledni rukovodilac jedne naoko ozbiljne banke unese u kuću neuglednih 17.637 evra.
Da prikažem malo podataka o odnosima u firmama koje imaju najnagradjenije rukovodioce.
Najmanje plaćen radnik Novartisa prima 502 puta manju platu od svog najvišeg rukovodioca; isti odnos u Roche-u je 436 a u Credit Suiss-u 455 puta. Pri ovome, zanimljiv je i podatak da su plate visokih menadžera porasle u proseku za 7%, ili 140.000 franaka, dok u u isto vreme plate najniže plaćenih skočile samo 2,7%. Ako pogledamo opdnos izmedju najvećih i najmanjih zarada u kompanijama u kojima su najplaćeniji ljudi u Švajcarskoj, sem u dva slučaja od deset navedenih, što je veća zarada najvišeg rukovodioca firme to je i veći jaz izmedju njega i najmanje plaćenih. Još jednom se potvrduje stara izreka da je Bog prvo sebi bradu stvorio.
Ne želim da ovde promovišem socijalnu pravdu ili veličam komunističke utopije, ali me brine ovaj trend. U redu je da oni koji imaju veću odgovornost i donose veliki dohodak ostalim zaposlenima u kompaniji treba da za to budu odgovarajuće nagradjeni. Takodje, prihvatam principe da ne mogu biti u istom položaju oni koji donose kapitalne odluke od koji zavisi budućnost svih ostalih i oni kojima se posao svodi na mehaničko obavljanje jednostavnih, mada ipak neophodnih radnji. No, pitam se čemu sve ovo vodi. Svet se odavno deli na mali sloj izuzetno bogatih i veliku većinu onih kojima ovi ostavljaju samo onoliko koliko je dovoljno za život. Kakav, to je već pitanje. Sve je više biti onih koji će kupovati dijamantima optočene klozetske šolje dok oni koji preživljavaju sa dolarom dnevno o tome neće moći ni da čitaju. Ne zbog toga što nemaju novca da kupe novine, nego što ne znaju da čitaju. Isto je u odnosima bogatih i razvijenih zemalja i onih koje grcaju u nedaćama i sve teže kaskaju za njima. Nije ni čudo što onda mnogi nesretnici potežu za očajničkim potezima koje je, jasno, teško prihvatiti.
I, još jedan podatak za kraj: učešće žena u rukovodećim odborima velikih kompanija je veoma malo.