Kako može neko ko je učestvovao u izbornoj krađi danas da bude predsednik skupštine? Kako može neko ko je učestvovao u protestima protiv te krađe '96. danas da pravi video igre i da se ne potresa zbog izbora nekog ko je učestvovao u krađi za predsednika parlamenta? Odgovore na ova i još mnoga druga pitanja možete naći u ovom, četvrtom i pretposlednjem nastavku serijala "Moj sukob s pameću". Zašto pretposlednjem? Zato što sledeće nedelje dolazi Jul, pa ću pre toga uspeti da napišem samo još jedan, peti i poslednji nastavak serijala.
Kad se desila izborna krađa '96. ja nisam bio politički aktivan. Godinama sam bio u fazonu "ne zna se ko je gori, da li Sloba ili opozicija", glasao sam za GSS '92, pa za drugi DEPOS '93, pa za koaliciju Zajedno '96. Dakle, gde je bila Vesna Pešić, tu je bio i moj glas. Sećam se, koalicija Zajedno je pukla na saveznim izborima te '96, ali smo znali da će radikalski glasači glasati za kandidate ove koalicije u drugom krugu lokalnih iako im je Šešelj govorio da to ne rade, te da će razbiti socijaliste, uzeti Beograd i još nekoliko većih gradova, pa sa te pozicije ići na republičke izbore koji su se očekivali '97, a Slobi je isticao drugi mandat. Dakle superiška!
Došao taj drugi krug, izašao, glasao, uveče stižu rezultati, kreće slavlje, odemo na Trg, svratimo do Radio Indeksa da vidimo drugare i bivše kolege, tamo Pera Lazić ispriča sledeći vic:
- Stiže Zoranu Đinđiću od Slobodana Miloševića telegram sledeće sadržine: Poštovani gospodine Đinđiću. Stop. Čestitam Vam na izboru za gradonačelnika Beograda. Stop. Struja. Stop. Voda. Stop. Milicija. Non Stop.
To je bilo u nedelju na ponedeljak. Slavilo se i u ponedeljak. U utorak je krenulo naopako, do petka već su počeli i građanski i studentski protesti.
Ja sam uleteo u sve to bez mnogo razmišljanja, bilo super, Mašinac je bio najjači faks na protestu, tako smo gurali do marta, a onda je došlo do raskola. Sloba je progurao lex specialis i priznao poraz, ali da se ne poteže pitanje krađe, kao ništa nije bilo, niko nije ništa pokrao, ajde da zaboravimo da se išta desilo.
Šta da kažem, u to vreme nisam bio pragmatičan. Bilo nas nekoliko koji smo bili za to da se stvar istera do kraja, da se nastavi sa prtitskom dok se stvari ne isteraju na čistac, da se ne prestaje dok se odgovorni za izbornu krađu ne izvedu pred lice pravde. Naše bolje upućene kolege koje su imale neposredne i svakodnevne kontakte kako sa liderima opozicije, tako i sa predstavnicima režima, bili su za to da se protest okonča, pa da se sreća potraži po političkim strankama koje su žudele da se napune novopečenim studentskim liderima.
Onda smo mi što smo bili protiv igrali Kozaračko kolo ispred rektorata i išli da ispred Australijske ambasade da tražimo azil, jer tamo ima zelenih pašnjaka na kojima možemo da blejimo i na miru pasemo travu. Ja sam plakao, ozbiljno sam plakao i mislio da smo izdali i Protest i sebe.
Protest je okončan, koalicija Zajedno se raspala, Sloba je postao predsednik SRJ, ekipa koja je htela da se bavi politikom je otišla u političare, ekipa koja je htela da pruži otpor je napravila Otpor, ali to su već bile pragmatične odluke. Srce je ostalo na Platou.
Otišao je Sloba, odlazi Koštunica, otići će i Tadić. Za prvog sam se potrudio, za drugog mi je bilo drago, a za trećeg me baš briga. Kao što me baš briga što neko nije osuđen za izbornu krađu, jerbo je sad kasno. Trebalo je onomad pritiskati, ali bilo je važnijih stvari. Tad sam se ozbiljno potresao, a sad vala ne. Danas i ja mislim da ima važnijih stvari, treba uputiti AI dizajnera u detalje posla, organizovati QA Team i pripremiti malu zajednicu gejmera da testira prototip negde u septembru. Kapirate. Jul je za mene mesec.