Ukoliko se već desilo da se nasilnik Kovačević (pravno: osumnjičeni) nekako provuče i dođe do rodne grude (uz pomoć službenika države Srbije), onda je krajnje neukusno da se ovde proslavlja kao „srpski heroj“ (već postoje takve grupe na facebook-u), da je sve što se dogodilo sasvim „normalna briga jedne države“, da se njegov advokat poziva kao vrhovni autoritet za tumačenje celog slučaja (aman drugovi novinari, advokat brani optuženog i daleko je od nekog pogodnog za objektivnu analizu slučaja). Naravno, ovde se odmah najbrže snašla ekipa iz patriJotski zadojenih medija, pa su iskopali neki slični holandski slučaj, kada su isti „putni listovi“ bili izdati državljanima ove države koji su bili optuženi za pedofiliju u Brazilu. Ne postoji nijedan osoba, analitičar niti novinar koja je rekla da brljotina/greška neke druge države NE SME, NE MOŽE i NE TREBA da opravdava Srbiju u ovom slučaju. Štaviše, svi se prave ludi i posle veoma jasne izjave advokata i oca pomenutog „srpskog Minje“ u kojima se baš onako srpski naglašava da policija u Srbiji nije ni privodila ni dolazila da razgovara sa pomenutim (osumnjičenim) nasilnikom.
Čak i ako većina građana „misli“ da heroja Minju ne treba vratiti u USA, ljudski je makar zahtevati da mu se sudi ovde. Ali avaj, advokat optuženog kaže da su postojeći dokazi loši, tužilaštvo (gle čuda) kaže da ništa nije stiglo iz Amerike (taman posla da sami zatraže nešto), a policija se naravno pravi luda. Bez obzira u šta verujete, da li vam se čini OK da neko ko je učinio ovako ozbiljno krivično delo bude na slobodi? Zamislite da vam sutra neko u Španiji udari Noleta, pa pobegne u naprimer UK čiji je državljanin? Da li bi vam i onda bilo OK ? Sve u svemu, odete bilo gde, prebijete svakog ko vam se ne svidi i vratite se majci Srbiji i sigurni ste, jer će se svi – od tužilaštva do medija praviti potpuno nevešti i neobavešteni. Slušaćete malo o tome kako ste „navodno“ napali neku osobu, glavna zvezda će postati vaši roditelji i advokat, a nekažnjivost će vam biti sasvim zagarantovana.
Jedno od Ustavom garantovanih prava i obaveza je – jednakost pred zakonom, koja mora važiti za sve. Naravno da mnogo slučajeva nasilja i napada ima i u Srbiji (pogledaj saopštenje Gej-Strejt Alijanse od danas), ali nam „Minjin slučaj“ pokazuje kako se ponašaju ozbiljne zemlje (motiv za nasilje i ostali detalji se ostavljaju sudu, a naravno da svi smatraju da je neprihvatljivo da im osoba pod kaucijom pobegne iz zemlje), za razliku od Srbije – gde i najteži zločini nemaju epilog posle skoro dve decenije (polovične presude za ratne zločine u kojima nikako nema vidljive uloge države i glavne „ekipe“ iz 90-tih).
Uloga države je brzo isparila i iz izveštaja medija o ovom slučaju. Pričalo se o disciplinskoj odgovornosti, suspendovanju, povlačenju konzula i/ili vice-konzula,ali očigledno da se ništa adekvatno neće desiti. Kad već svi vole pravnu stranu priče – svako onaj ko pomaže počiniocu posle izvršenog krivičnog dela potpada pod član 333. Krivičnog zakonika Srbije. U slučaju M-210 (cm) je ispalo da je vice-konzul „loš dečko“, a konzul „dobar dečko“ jer je ovaj drugi „ponudio ostavku koju Ministarstvo nije prihvatilo“. Divno, kao i jahanje na naslovu „Hilari Klinton protiv srpskog diplomate“. A čovek u komi, pa u kolicima ? To očigledno nikom nije važno u Srbiji.
Pošto su nekakve Deklaracije o pomirenju trenutno u modi u Srbiji, predlažem da naš MIP pošalje predlog jedne takve, pravosudnim i izvršnim vlastima u USA. Deklaracija o pomirenju Miladina i Brajana bi mogao da bude naslov. Uopšte se ne šalim. Naime, kao što znate DS i SPS će potpisati nekakav sličan papir sa kojim bi trebalo da budu zadovoljni svi oni kojima je nešto stradalo do oktobra 2000-te – od obraza, leđa, radnog mesta, pa do nekog iz porodice. Pretpostavljam da se posle toga očekuje Branka Prpa prestane da insistira na privođenju pravdi onih koji su ubili Slavka Ćuruviju ili da porodice iz Sjeverina zaborave odgovornost SPS-a u hiruški preciznom odvajanju njihovih najbližih sa non-Serb imenima i odvođenje u „nepoznatom pravcu“. SPS je verovatno potpuno nevin i u slučaju hapšenja nekoliko hiljada izbeglica po Srbiji i njihovom prinudnom vraćanju na front sa koga se nisu vratili (ili makar ne u istom stanju). Imati na umu atentate na Vuka Draškovića ili ulogu SPS Milanovića u pogibiji radnika RTS, a ipak stavljati potpis na nešto što u sebi sadrži bilo kakvu varijantu „pomirenja“ predstavlja apsolutno odsustvo želje za pravdom, makar i posle toliko godina.
Kao i u svakoj kući, ružna i pogrešna stvar je guranje prljavštine pod tepih. Čišćenje jedino pomaže!