- Sunašce, „Agencija za pomoć pri otvaranju firme“ mi još ništa nije javila. Da pogledamo na sajtu „Agencije za privredne registre“ ima li promena, jesu li registrovali firmu...
- Ženče, budi strpljiva. Javiće.
- Ali, hoću da proverim. Mrdaj!
- Čekaj samo da snimim igricu.
- Ma, mrdaj odmah!!!!
Odlepih ga od fotelje. Uf, kakav foteljaš!
- Ženče, a kakvu to promenu očekuješ u 08:00 am?
- ŽIVOTNU, AKO BAŠ HOĆEŠ DA ZNAŠ!!!! I TO NE SAMO SVOJU, NEGO I TVOJU!!!!
- OK, samo sam pitao.
- Evo! Registrovani smo!!!! Znala sam! Ona debela mi nije javila! Razbiću joj nos!
- Ma, smiri se. Hajde, sad se obuci i idi da podigneš to rešenje.
- Ja da idem? A ti?
- Pa, šta ću ti ja?!? – upita Sunašce začuđeno.
Dobro da to nije pitao i onaj dan kad smo se venčavali...
Spremila sam se, otišla i stala u red. Stigoh na red, ljubazna teta mi reče:
- Evo, potpiši.
Videh da su opet pogrešili ime i da piše odvojeno. Rekoh:
- Ali, naziv firme nije dobar. Trebalo bi da se zove po zvezdi, znate. Ovako naziv zvuči besmisleno...
- Slušaj, Curo, ja s tim nemam ništa. Potpiši ti meni ovo ovde, a za izmenu naziva idi na onaj šalter tamo, pa se žali.
Potpisah. Red ispred „Šaltera za žalbe na naziv firme“ nije obećavao, pa snuždena krenuh kući, pardon, u firmu.
- Sunašce, stigla sam. Opet su nam pogrešno imenovali firmu.
- Što nisi promenila to.
- Pitaš li me kako sam? Je li bili gužve? Pa, ne mogu ni ja baš sve sama!
- Šta se nerviraš? Polako. Treba još da uradiš pečat, dobiješ rešenje iz Poreske uprave...
- Dobro! A šta TI treba da uradiš???
- Pa, kad nađeš posao da počenm da radim.
- Kako to „kad nađem posao“?
- Pa, dogovorili smo se da si ti zadužena za komercijalu. Ti tražiš klijente, ugovaraš poslove, vršiš naplatu, instaliraš program koji uradim, a ja ih samo pravim.
- Grrrrrrrrrrrrrrrrrrrr!!!!!!!!!
Eto, tako je moje Sunce organizovalo rad u MOJOJ firmi. (Da ironija bude veća, ova organizacija je još uvek na snazi.)
Narednog sam ustala, oprala zube, zapalila cigaretu, našminkala se, obukla i otišla da uradim pečat.
- Dobar dan. Gospodine došla sam da mi uradite pečat firme.
- Jeste li poneli „Rešenje o osnivanju“ i kopiju lične karte? – upita Pečatorezac.
- Jesam.
- Odlično. Koji ćete pečat?
- Molim Vas, najjeftiniji. Znate, onaj drveni okrugli...
- Takvi su davno izašli iz mode, još kad sam ja bio momak... (a nije bio mald, verujte na reč).
- Verujem Vam, al’ za moderniji stvarno nemam para. – (usput sam razmišljala da l’ ću imati da platim i drveni...).
- Curice, kad izađeš iz radnje videćeš kafanče, odmah tu. Idi tamo sedi i naruči piće. Reci konobaru da te poslao Pečatorezac. Ja sve svoje mušterije častim pićem. Kad završim pozvaću te.
- Hvala Vam najlepše.
Otišla sam u kafanče i rekla konobaru da me je posalo Pečatorezac. Dobila sam kafu (nisam sigurna da je to zaista bila kafa, al’ tako je Konobar nazvao vruću tamnu tekućinu). Posle petnaestak minuta Pečatorezac mi se pridružio:
- Pečat je već gotov? – upitah.
- Nije, radi ga mali. Nego, palo mi napamet da ćeš da naručiš tu... kafu. Može neki sokić?
- Hvala Vam, u redu je i kafa. Baš ste ljubazni...
- Podsetila si me na mene pre 35 godina, kad sam ja otvarao firmu. Tad je bilo drugo vreme, komunizam... Al’ isto ti je to sve. Idemo da uzmeš pečat. Do sad je gotov.
Ušli smo u radnju. Pečatorezac mi dade neko plastično čudo (vrlo lepo, moram priznati).
- Ali... Ali... to nije drveni okrugli pečat.
- Znam.
- Ali... Ali... Ali... ja to ne mogu da priuštim...
- Možeš, možeš... Za tebe popust...
Pečatorezac je stvarno „popustio“!
- Ne znam šta da kažem... Hvala Vam najlepše, hvala Vam, hvala....
- ’ajd, ’ajd, pa kad zaradiš prvo milionče da me častiš večerom.
(Nadam se samo da je mislio na milion u dolarskom/evarskom iznosu, a ne na novu inflaciju).Sva razdragana odoh na stanicu da sačekam trolu i odem u Banku (da otvorim račun. Firmin račun).
Banka je bila lepa, nova, strana. Vidi se na prvi pogled – KULTURA. Priđoh Gospodinu iz obezbeđenja:
- Molim Vas, budite ljubazni, gde je ovde deo koji se bavi pravnim licima?
- A? Je l’ ti ličim ja na nekog ko ovde radi?!?
- Pa, da...
- A? Š’a si rekla?
- Pa, je l’ radite ovde?
- Ja sam obezbeđenje. Šta me briga za šaltere...
- Hvala Vam, u svakom slučaju...
- Je l’ me ti to malo...a? Stani u red!
- Koji?
- Koji god ’oćeš!
Imala sam sreću. Ubola sam red za pravna lica. Kad sam stigla do Bankarskog službenika, umesto nasmejane lice iz reklame sačekalo me prilično mrzovoljno lice.
- Dobar dan. Došla sam da otvorim račun za svoju firmu.
- Stvarno? Kol’ko godina imaš?
- Je li to bitno? 28.
- To ti je sudbina... Ja imam 40. Sedim ovde, radim, svi me gnjave... Za koje pare?!?
- Izvinite, ja bih da otvorim samo račun,pa...
Otvorio ga je, ali je sve vreme pričao o sudbini, nepravdi... Više mi nisu izgledali KULTURNO. Nekako i to završih.
Na red je došla poreska uprava:
Kad sam ušla u Poresku upravu, uhvati me neka jeza (vučem traume od državnih organa još iz devedesetih. Svi su oni meni isti). Priđoh jednom šalteru i ljubaznu upitah Gospodina koji je sedeo za kompjuterom i igrao pasijans za Rešenje. Ponovih pitanje. Ponovih pitanje, opet. I opet. Konačno je obratio pažnju na mene:
- Vidiš li ti, ženska glavo, da ja radim ovde nešto? Da zovem obezbeđenje, a? Jesi li donela potvrdu iz PIO fonda?
- Nisam znala da treba...
- Eto, niko ništa ne zna, a svi se prave pametni....
- Ali ja sam tražila informacije na sajtu Poreske uprave šta je sve potrebno, ali tamo ne piše ništa...
- Pa, ne traži se na sajtu, nego se dođe da se pita.
- Pa, došla sam i pitala sam...
- Curo, neću da se preganjam sa tobom. Idi u PIO fond po njihovo Rešenje, pa ćeš da dobiješ i PIB i naše rešenje....
- Hvala Vam. Prijatno.
Stigoh nekako do PIO fonda (za neupućene: Zgrada PIO fonda se nalazi na drugom kraju Velegrada sa lošim & skupim javnim/privatnim prevozom).
- Dobar dan. Došla sam po rešenje koje mi treba za Ooresku upravu. – rekoh Narogušenoj Teti.
- Znala sam! Samo tvoja Poreska uprava nam šalje ljude bez PIB-a i njihovog rešenja. Ne može to tako! Prvo idi kod njih, pa se raspravi sa njima, pa kad dođeš sa svim dokumentima...
Više nisam mogla da izdržim (a dan je taaakooo obećavao...):
- Ma, slušajte Vi mene! Dosta mi je više vas, birokrata, i ostalih! Hoću to rešenje i to ODMAH! JESTE LI ME ČULI? ODMAH!!!
Narogušena Teta je bila zapanjena i posle dva klika po tastaturi magični dokument je bio odštampan. Vratila sam se u Poresku Upravu Gospodinu koji je i dalje je sedeo za kompjuterom i igrao pasijans.
- Evo mene opet. Donela sam Rešenje iz PIO fonda. – (ovog puta me je čuo iz prve).
- Mhmmmm...
- Takođe, htela bih da budem u PDV sistemu.
- Ti se nadaš da će firma da ti traje duže od godinu dana?
- Molim?
- Ti se nadaš da će firma da ti traje duže od godinu dana? Svašta... I misliš da će promet da ti bude veći od 2.000.000,00 dinara?!? Svašta...
- Slušajte me sad dobro: ne nadam se – ZNAM! Ako ćete nastaviti da mi se obraćate takvim tonom, prijaviću Vas supervizoru, metnu ću Vas (prim. aut. Kad sam mnogo besna prorade mi zavičajni termini) u novine i na radio i na televiziju!
- Dobro, dobro, izvini, Curo. Evo, odmah. Popunićemo ovaj Zahtev i u PDV-u si. Samo polako... Sutra dođi po PIB, Potvrdu da si u PDV sistemu, a poštom će da ti stigne plaćanje poreza.
Danas sam naučila nešto novo, jako bitno za moj preduzetnički staž:
a) dobrih ljudi (kao Pečatorezac) je jako malo
b) ako hoćeš nešto da postigneš bitno je da umeš da se dereš/pretiš.
Narednog dana sam dobila sva dokumenta. Firma je mogla zvanično da počne sa radom (i počela je).