Slučaj gospođe Marije

Gospođa Marija (recimo da se zove tako, 45-godišnjakinja koja živi, recimo, u jednom slavonskom mjestu: ime i mjesto boravka izmijenjeni su zbog zaštite identiteta – no priča je istinita) na radnom je mjestu već više godina izložena eksplicitnim pritiscima sa seksualnom konotacijom. Budući da je osoba koja provodi te pritiske njen prvi nadređeni („šef“), u ovom slučaju radi se i o zloupotrebi položaja, a možda i o ucjenjivanju na temelju moći koju šef ima u odnosu na zaposlenicu. Prije mjesec dana, Marija se konačno odvažila prijaviti slučaj kao mobbing utemeljen na spolnoj neravnopravnosti. To je odlučila ponajprije zbog toga što je otprilike u to doba u Hrvatskoj usvojen novi zakonu o ravnopravnosti spolova, pa se dosta govorilo o tim temama. Bio je i „slučaj Pukanić“, u kome je žena novinskog magnata (Ive Pukanića) – srećom nakratko - prisilno hospitalizirana u psihijatrijsku bolnicu – što se dovodilo u vezu s političkim i medijskim statusom njenog supruga, izdavača „Nacionala“. Tim povodom, prava i status žena u hrvatskom društvu našla su se nekako u fokusu javnosti, što je i gospođu Mariju ohrabrilo da digne glas protiv situacije koja joj je odavna postala neizdrživom.  

Prvo je pisala sindikalnoj centrali u Zagreb, ali odatle nije dobila gotovo nikakav odgovor, iako su joj telefonom obećavali da će odgovoriti „vrlo brzo“. No, dobro – godišnji su odmori. Potom je kontaktirala ured pravobraniteljice za ravnopravnost spolova. Odatle je dobila brz i ljubazan odgovor - da je slučaj stavljen u proceduru.  

I doista, ured pravobraniteljice proslijedio je slučaj policiji, koja je ušla u firmu o kojoj se radilo i počela prikupljati izjave eventualnih svjedoka. Država je time, doista, obavila prvi dio posla: brzo i efikasno. 

No, tek tu sad počinje dio priče zbog kojeg mi se ovaj slučaj učinio zanimljivim, ako ne čak i na neki način paradigmatskim za šire društvene odnose. Kad se stvar spustila „na lice mjesta“, u firmu u kojoj se sve to događalo, dogodio se tako grub i eksplicitan pritisak na svjedoke – kojih u stvarnosti nije bilo malo – da su se oni jednostavno uplašili za sebe, svoje bližnje i daljnje, pa su jednostavno, jedan za drugim (ili da budem korektan prema novom zakonu o ravnopravnosti spolova: jedna za drugom), pristali svjedočiti u korist nasilnika (Šefa), a protiv žrtve. Šef je, naime, potpuno neometano, pritisnuo sve moguće svjedokinje i svjedoke, tražeći od njih da njemu osobno dostave izjave koje su napisali. Ništa nije rečeno o tome što bi se moglo dogoditi onima koji to ne učine – ali to, naravno, nije ni trebalo izreći.  

U tim okolnostima, čak i oni koji su poticali žrtvu da nešto poduzme, sad su joj okrenuli leđa. Nijedna izjava nije potvrđivala njene navode. Neki su bar imali hrabrosti nazvati je i reći da to rade zato što imaju obitelji, što ne mogu dopustiti da ostanu bez posla, ili iz nekog trećeg razloga, dok su drugi (većina) jednostavno okrenuli glavu, kao da se ništa ne događa. Vjerojatno im je bilo neugodno, ali, „što ćemo, ipak se to nas ne tiče“, pa što bismo se u to uopće miješali. Neki su je proglasili i ludom, jer – nije li ludost alarmirati cijelu državu zbog tu i tamo nekog dodirivanja po guzi na radnom mjestu? Evo, zbog nje nam je sad tu i policija, a Šef je jako ljut i nitko mu sad ne smije ništa reći jer bi mogao „eksplodirati“. Pa ako već mora eksplodirati, bolje da sam što dalje od njega! Ukratko: što nam je to trebalo? Bilo je i onih koji su držali da je sve to potpuno normalno, ili čak da bi gospođi Mariji trebalo goditi što je šef uopće primjećuje „u tom smislu“. „Naročito u tim godinama“ (!).  

Kako sada stvari stoje, žrtva koja se usudila prijaviti nasilnika (koji nije maltretirao samo nju, nego i druge, uključujući i one koje su sad potpisale izjave njemu u korist) neće uspjeti dokazati slučaj, a mogla bi čak slijediti i protutužba za klevetu. U svakom slučaju, vjerojatno joj slijedi otkaz (naći će se neki razlog da upravo ona postane „tehnološki višak“), a onda možda i dugotrajni sud – ako bude imala živaca, novaca, volje i zdravlja za sve to.  

Zašto je ovaj slučaj (meni) zanimljiv? Zato što pokazuje svu dubinu problema sa sustavom pravde kod nas (pretpostavljam, šire od Hrvatske). Pokazuje, prije svega, da su formalna prava i dalje jedna stvar, a njihova stvarna konzumacija nešto sasvim drugo. Dosta se učinilo da bi se popravili zakoni – ali: vrlo malo da bi ljudi stvarno mogli uživati prava koja im ti zakoni jamče. Ona stara izreka iz socijalističkog razdoblja : „zakoni su dobri, ali se ne primjenjuju“, kao da i dalje vrijedi. 

Drugo, puno se pisalo o problemu zaštite svjedoka u slučajevima suđenja za ratne zločine. Ali, taj problem očigledno postoji i u svim drugim slučajevima. Svjedoci se plaše za svoju sigurnost. A kako i ne bi, kad pred sobom imaju ne jedan nego desetine i više slučajeva u kojima su hrabri svjedoci na kraju stradavali. Najdrastičniji je primjer Milana Levara iz Gospića, koji je odlučio svjedočiti o zločinima počinjenim u ratnim sukobima u Hrvatskoj, ali je ubijen u augustu 2000. Ni nakon osam godina, ubojica nije pronađen. Zastrašivanje svjedoka je uobičajena praksa i u slučajevima suđenja za organizirani kriminal – od kojih su neka najznačajnija propala upravo zbog prijetnji svjedocima. Naravno da se u tom kontekstu svaki svjedok mora zapitati: nije li preopasno svjedočiti istinito? U situaciji u kojoj kriminalne strukture i dalje imaju velik utjecaj na policiju, pravosuđe i državne organe, takvo je pitanje sasvim logično.  Država može čak i biti efikasna i brza u ovim „manjim“ (i manje političkim) slučajevima – ali, tko će joj više vjerovati kad se „pokazala“ na onim većim, javnijim, koje su svi pratili? Ako je mislila da će zaštita nasilnika a ne žrtve u onim „politički osjetljivim“ slučajevima biti bez posljedica za cijeli sustav pravde (i, dakle, za sve druge nasilnike i žrtve) – očigledno se prevarila. Nije moguće zaštititi nasilnike (a ne žrtvu) i tolerati napade na hrabre svjedoke samo u slučajevima u kojima je u „državnom interesu“ da se to radi – ta se praksa automatski širi na sve slučajeve, i koči cijeli pravosudni sistem. 

Treće, ovaj slučaj pokazuje mehanizme kontrole kojima mnogi (naravno ne svi) moćnici (i to ne toliko politički, koliko moćnici u sferi rada – poslodavci) nastavljaju neometano raditi što hoće (pod uvjetom da ne stanu na žulj nekom većem moćniku). Javnost i međunarodni pritisak uspjeli su (bar do neke mjere) „civilizirati“ i ograničiti moć političkih moćnika. Periodični izbori im ipak predstavljaju određene probleme, pa se bar zbog toga ne mogu baš uvijek ponašati kako bi možda neki od njih i htjeli. Ali, tko će ograničiti moć  raznih Šefova u drugim sferama – a naročito u tvrtkama. U njima ne samo da nema nikakve demokracije, nego se uspostavlja tiranijska dominacija onih na vrhu hijerarhije, a državni zakoni kao da ne vrijede (ili vrijede samo ako ih „Šef“ dopusti). Političku smo demokraciju donekle razvili, ali u socijalnoj, radnoj i ekonomskoj sferi kao da smo se (dobrovoljno, nepažnjom ili na prevaru) stavili u kavez. Danas je daleko lakše javno kritizirati predsjednika Republike ili premijera, nego (makar i privatno) gospodina Šefa na poslu. Lakše je biti hrabar u političkoj sferi, pa recimo sudjelovati u demonstracijama protiv vlasti, nego dići glas protiv tiranije i nepravde na radnom mjestu. A ono što se događa na radnom mjestu pogađa nas izravnije od onog što doživljavamo od politike i političara.  

Slučaj gospođe Marije ukazuje i na probleme s moralom u našem društvu / našim društvima. Čak i kad se radi o sudovima, mnogi su naši ljudi spremni bez većih problema potpisati ili izreći laž. Ne sjećam se da sam čuo da je u nas itko ikada bio kažnjen zbog lažnog svjedočenja (krivokletstva), ili ometanja izvršenja pravde. Laž se jednostavno ne sankcionira. Ona se smatra, nekako, normalnom. Čak i kad ne lažu izravno u korist moćnika, svjedoci često lažu time što tvrde da „ništa nisu vidjeli“, „ništa nisu zapamtili“ i „ničeg se ne sjećaju“. Postavlja se pitanje: što je sa savješću tih ljudi? Kako će oni koji su potpisali izjavu da Marija ne govori istinu (iako znaju da je istinito to što je navela u prijavi) živjeti s teretom mogućih posljedica ? Hoće li biti mirne savjesti ako ona dobije otkaz, završi na ulici – ili možda (kao žrtva višestruke nepravde) odluči podići ruku na sebe? 

U sistemu koji dozvoljava da se svjedocima prijeti, da se moćnicima unaprijed vjeruje i da im se omogućuje da zadrže moć bez obzira na zakone i političku volju, a žrtve da se ignorira, logično je da se svjedoci plaše, moćnici bahate, a žrtve da se dodatno kažnjava jer su se usudile tražiti pravdu. Ostavimo (za sada) politiku, zakone i ostale velike teme po strani – pa se zapitajmo: u kakvom to društvu zapravo živimo, kad je žrtvama bolje da šute nego da traže pravdu – jer kad zatraže pravdu, najčešće dožive samo novu nepravdu? U društvu koje za jedne stvara lanac nepravdi (dodajući nove karike na stare), a drugima omogućuje da rade, praktički, što hoće – bez obzira za zakone.