Zove me malopre majka i bez uvoda me upita: "Da li si platio ocev grob"? Cekaj, bre, kevo, mislim se u sebi, ja bih te zamolio da budes takticna prema meni, ipak sam ja blago pomeren ovih dana. "Mama, o cemu ti pricas"?
Da Vam ne transkriptujem razgovor, poenta je u tome da se grobna mesta u Beogradu placaju najvise na pet godina, ako ne platis, zveknu nekog preko tvog pokojnika pa se ti ceskaj po glavi. Kada sam, narogusen, usao u kancelariju upravnika groblja, neka zena sto je sedela unutra se brzinom svetlosti uhvatila za kvaku. Nadasve takticno, tolerantno, bez ijedne psovke, odrzao sam govor cinovniku preko puta kancelarijskog stola. Na kraju sam mu rekao da cu ga ja licno iskopati ako mu se slucajno desi da preproda caletov grob.
Izasao sam mokar od muke iz zgrade groblja i na pamet mi je pao ortak koji je 89' godine zapalio u Ameriku i od tada se nije vracao. Njegov otac je umro dve nedelje posle mog i nije mi bilo tesko da se prosetam okolo-naokolo da potrazim grob cika Slobodana. Nisam ga nasao. Poslednji put sam plakao kada mi je Bo rekla da je trudna ali ove suze nisu te. Ovo su neke druge suze.
Cvrsto sam odlucio da kada umrem moj pepeo bace gde-god samo da preko mene ne zakopaju nekog nepoznatog. Nekog dosadnog.
Uskratili su me za zadovoljstvo da napisem nekrolog sam sebi.
U selu Nadalj pored Novog Sada, na seoskom groblju na spomeniku coveku koji je umro pedesetih godina pise:
a mene ce razvejati vetar, da me ne bi iskopao neki ludak, ako Bo zaboravi da mi uplati smestaj.
Bedak.