Društvo

Gallipoli (Καλλίπολις) i Siachen (सियाचीन)

gordanac RSS / 16.08.2008. u 10:57

Gallipoli je poluostrvo, kopno uz Dardanele (ime potiče od grčkog Καλλίπολις - "divan grad"), a Siachen je glečer, drugi najveći na svetu na tromeđi izmeđi Pakistana, Kine i Indije (ime potiče od kineskog i indijskog सियाचीन - "mesto ruža")

Šta zajedničko imaju (ako imaju) Galipolje i Siačen?

Rat.

mapgallipoli2082578rf4.gif

Ili - još bolje - rat na ta dva mesta je paradigma koliko svaki rat ipak pokaže sopstveni besmisao i kako ta činjenica nikada (naravno) neće sprečiti ljude - da ratuju. Uvek će biti razloga, povoda i motiva, bez obzira na primere poput Galipolja i Siačena.

Priča o ratu za Galipolje počinje u leto 1914., kada je, nakon dugih priprema, počinjao Prvi Svetski Rat. Tokom leta države (Nemačka, Austrougarska, Rusija, Velika Britanija, Francuska....Turska...) su jedna drugoj formalno "objavile" rat, a W.R.Churchill je u Admiralitetu Kraljevstva doneo odluku o blokadi Dardanela, Turska je zajedno sa Nemačkom u moreuz postavila podvodne mine, a na poluostrvo Galipolje rasporedila artiljeriju. Turskim trupama komandovao je Otto Liman von Sanders

Jedan od britanskih komandanta Ian Hamilton ovako se seća polaska na zadatak, na ostrvo Lemnos, avgusta 1914:

"...bio je petak 13., poljubio sam na rastanku ženu kroz veo i krenuo sa stanice "Chering Cross" jutarnjim vozom u 05.50 ...". Šesnaest godina kasnije 1931, isti taj Ian Hamilton glumiće u filmu "Tell England!" koji je snimio A.Asquith o debaklu bitke na Galipolju, o ratnom poduhvatu koji je trajao devet meseci, u kojem je (po nekim podacima) poginulo više od 400 000 ljudi, a koji nije promenio baš ništa, koji nije služio ničemu, koji na tok rata u celini nije uticao baš nikako, osim što ostaje upamćen po neverovatnom broju žrtava među vojnicima iz Australije, Novog Zelanda, Engleske, Irske.....Turske..Jedna od zapamćenih pojedinačnih sudbina je Rupert Brooke, pesnik koji je bio komandir i umro od upale pluća neposredno pred sam početak bitke, sahranjen na grčkom ostrvu Skyros, kao i Francis Ledwidge, Irac iz Dablina, jedan od čuvenih "Boys from Dublin", fudbalera i sportista koji su se zajedno odazvali pozivu Lord Kitchener-a za odlazak u rat, na Galipolje. F.Ledwidge je inače, deo 1915. godine - proveo u Srbiji, lečeći se, a poznat je i po tome što mu je W.B.Yeats posvetio pesmu "An Irish Airman Forsees His Death" i što je drugovao sa njim.

Bitka za Galipolje se, pri istorijskom, političkom, strateškom i vojnom razmatranju, često opisuje samo jednom rečju "debakl". Ne ni poraz ni pobeda ni "loša strategija i loša procena", već jednostavno - debakl. U kojem je živote izgubilo stotine hiljada ljudi, koji je opustošio gradiće i varoši od Irske do Australije, a za koji niko taćno ne zna da kaže - a zašto? Zašto je toliko ljudi, na svim zaraćenim stranama, izginulo u ratu za Galipolje?

Galipolje je (ili nije) istorija i istorijska lekcija o pravoj ceni ratova, a visoko u Himalajima u blizini čuvenog vrha K-2 koji izaziva alpiniste, u potpuno nenaseljenoj oblasti između Kine, Indije i Pakistana, na drugom najvećem glečeru na svetu, na Siačenu - Indija i Pakistan su tek nedavno u primirju i prekidu vatre, ali sa prisutnom vojskom i u svojevrsnom "stanju pripravnosi". Jedini rat koji se vodi na skoro 6000 m nadmorske visine, rat koji (kažu) dnevno košta oko 10 miliona dolara.

A zašto i otkuda rat za glečer?

Priča počinje 1947, stvaranjem Pakistana kao nezavisne države i najstrašnijim egzodusom (neki to zovu "razmenom stanovništva") kada je više stotina hiljada ljudi pobijeno, a skoro 12 miliiona ljudi iz Indije prešlo u Pakistan i - obrnuto. Hindu, Siki i Muslimani ne mogu živeti zajedno, rekli su svi i otada je bilo nekoliko ratova na granici između dve zemlje i u Kašmiru, da bi krajem sedamdesetih, po priči, rat za Siačen počeo zahtevom jedne nemačke planinarske ekspedicije za pohod na glečer radi spusta rekom Ind (koja izvire tamo) i rekom Nubra i "otkrivanje" mapa na kojima je različito ucrtavano (ili nije uopšte ucrtano) 70 km granice između Indije i Pakistana - 70 km glečera Siačen.

I Indijci su, kaže se, tada "otkrili" da Pakistan koristi tu teritoriju, da su u "prometu" mape na kojima je ucrtana granica koja nijednim sporazumom nije dogovorena - i rat je počeo.

Ne znam da li je uopšte moguće zamisliti ratovanje na visinama do 5000m do 6500m, na temperaturama koje se snižavaju do - 50 C, na nesigurnom tlu glečera punog pukotina, lavina, u okolnostima surovog vremena kada najobičnije dopremanje i snabdevanje postaje nezamisliv zadatak?

Uobičajeno je da se ratovi vode ZA naftu, a na glečeru rat BEZ nafte ne bi bio moguć. Nafta se doprema najčešće mulama, a helikopterima samo kad vreme dozvoli, dostavlja se u metalnim kantama (kanistri) koje se prazne i onda - bacaju. I to je za poslednjih dvadesetak godina postao ozbiljan problem - trajno je, u glečeru zarobljeno zagađenje čije će posledice rekama Ind i Nubr, i pejzaž i stanovništvo - tek osetiti.

Ako pitate Indiju ili Pakistan, naravno da ovaj "boj nebu pod oblacima" itekako ima smisla, opravdanja i obrazloženja i da ga smatraju vitalnim za sopstvene nacionalne interese. Podaci kažu da je poginulo do sada oko 4000 ljudi i da je već petu godinu sukob potpuno "zamrznut" (što, s obzirom na mesto sukoba, zvuči sasvim odgovarajuće).

siachen22236046ju8.jpg

Meni su Galipolje i Siačen neverovatna i potpuna paradigma besmisla rata, onako - paradoksalno, kao da su iz dobre literature, a ne iz strašne, krvave ljudske istorije ratova.

Ko se, iz bilo kojih razloga, bavio brojem, prirodom, vrstama, teorijama, strategijama, politikama, bilo kojim osobinama ratova, lako je mogao naći da za otprilike 3500 godina pisanih (i do sada pronađenih) tragova ljudske istorije (civilizacije?) jedva da smo sastavili dvestotinak godina (ukupno za sve to vreme), a da negde u nekom delu planete nije - besneo rat. Mali, srednji, veliki, sa kratkoročnim ili dalekosežnim posledicama, prljav, surov, krvav, nekome brat, ....ukratko - rat, smrt, krv, razaranje, pustošenje, zločini, ubistva, mučenja....i stalna zaklinjanja da se sve to radi - zbog mira, slobode, pravde i svih drugih dobrih, velikih reči koje stratezi rata tako lako i umešno upotrebljavaju u pripremama za ratove, oduvek.

Na internetu postoji strana koja predstavlja odličan izvor podataka za hronologiju svih poznatih ratova, konflikata, sukoba o kojima postoje pisani tragovi (neki se čak oslanjaju i na "pouzdane legende", neki koji sežu baš u daleku prošlost). I ko se iz bilo koji razloga bavi ratovima može brzo zaključiti kakav dragocen izvor podataka za dalja istraživanje je ovaj sajt, koji preporučujem za razgledanje - WARSCHOLAR

Ova internet strana bolje od mnogih knjiga jasno, brzo, jednostavno i kratko oslikava strašno i crno ratno lice "civilizacijskih" poduhvata ljudi, onu tamnu i mračnu stranu naše prirode koja je istovremeno i sve vreme dok ratovi traju, imala i svoje lepo, svetlo blistavo lice neverovatnih i čudesnih civilizacijskih poduhvata kojima je pokazivala da je ta ljudska dvostrukost i sposobnost da stvara i razara istovremeno i dar i kazna i da je na nama uvek koje ćemo od ta dva lica koristiti kao sopstveno.

Ko je ratove doživeo i preživeo - ne zanimaju ga podaci niti istraživanja o ratovima, s pravom.

Ko je rat video i iskusio svu strahotu kojom se on razmaše uništavajući sve pred sobom, taj zna da je i on/ona i zemlja u kojoj je živeo/la i život koji je poznavao/la, da sve to postaje samo još jedan podatak na skoro neprekinutoj dugoj listi neprestanih ratova među ljudima.

Ostaje pitanje - šta sa pravom na "poslednji apel"? Šta sa pravom na samoodbranu, na odbranu osnovnog prava na život i kako se od tog i takvog razumljivog i logičnog prava dolazi do sistema zajedničke odbrane i koliko je tanka linija između etike prava na rat u odbranu sopstvenog života i objašnjenja onoga ko taj život ugrožava ratnim napadom? Ponekad mi se čini da mi, savremenici, nećemo puno toga uraditi na prekidanju dugog spiska neprekidnih ratova među ljudima, ali nećemo moći ni da izbegnemo istovremene i ozbiljne rasprave o "poslednjem apelu"., pa makar se to završavalo na pooštravanju i doslednoj primeni ratnog prava, koliko god to "ratno pravo" najjaasnije pokazivalo koliko dubok jaz ume da bude između prava i - pravde.

Umetnost, naravno, sve to ume mnogo bolje da kaže i kao dokaz, evo jedne od najboljih ilustracija za duboku ljudsku protivrečnost, za dva ljudska lica, za razaranje i stvaranje, za rat:

The Third Man - The Cuckoo Clock Speech

Zašto je ipak moguće verovati u zdrav razum (englezi kažu "common sense" i to ima mnogo šire značenje koje im ipak ne pomaže da uvide koliko je ponekad sve samo " futility of human endeavors"), dakle zašto se pouzdavati u zdrav razum među ljudima, uprkos očiglednoj istoriji lakoće ratovanja i lakoće "proizvodnje" razaranja nasuprot uvek prisutnoj, a raskošnoj sposobnosti ljudskog stvaranja?

Ne znam.

Moguće je, tako ja mislim.

Šta vi mislite?

 



Komentari (119)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Budimac Budimac 14:57 18.08.2008

Re: zamisli

stojim na tome da komentari "daleko je to" nisu na mestu. Suvishe chesto dogadjaji koji su daleko na kraju, kada dodje red, utichu na dogadjaje koji su blizu. Pitajte Niemollera.


Slažem se, međutim čini mi se da metafora o istom čamcu jasno govori o tome da ni Pape ne misli "daleko je to" i da je mali nesporazum u pitanju. Naime, Nimoler je malo teže primenjiv, da tako kažem, na međudržavnom nivou.

Mi možemo da se zgražamo, ljutimo i demonstriramo zbog ratova bez obzira na našu fizičku udaljenost od istih, ali tvrditi da ne osećamo, ako ništa drugo, olakšanje što taj rat nije fizički blizu je malo licemerno Takvo osećanje je sasvim normalno. Naravno, zgražanje, ljutnja, demonstracije i strah su u obrnutoj propociji od fizičke udaljenosti.

Mi smo uvek posebni pa imamo nešto što možemo nazvati beogradskim paradoksom -- činjenica da je to jedini glavni grad na svetu u kome nije bilo demonstracija protiv agresije na Irak.
pape92 pape92 15:21 18.08.2008

Re: zamisli

Nema zamere. Iako je pomalo dosadno čitati preduga objašnjenja i previše replika, voleo bih da bude jasno da u mom pogledu nema previše razloga za kritiku. On se sastoji iz dva dela: utvrdjivanja činjeničnog stanja koje kaže da ratova ima, biće ih i ostaće geografski daleko osim u slučaju globalne katastrofe. Drugi deo ne izražava zadovoljstvo zbog toga, već pominje iskren osećaj olakšanja što je to tako geografski (hvala tebi majko mila, što se mene tu rodila). Analogija izmedju pojave zla i trovanja u neposrednoj okolini, i onog koji geografski selektivno vlada svetom ima smisla ali se mora ustvrditi granica. Od kraja osamdesetih sam se, još tinejdžer, glasom (pa čak i simboličkim akcijama) borio protiv novog vala oličenog u SM. (Možda me zato analogija sa Niemollerom kosnula). Ali se nikada nisam, osim nivoa u razgovoru koji osudjuje još jednu svinjariju u naprimer Sudanu ili Iraku, sada Guziji itd, dakle samo akadamski i deklarativno zalagao za svetsku pravdu (koju naravno, akademski i deklarativno, a i u srcu, priželjkujem, ali...). Nema smisla da objašnjavam svoj pogled na naše skorašnje ratove, to bi otvorilo već toliko puta preslušane note, pa to možda neki drugi put. Ukratko, iako je tačno da geografski udaljeni dogadjaji utiču na dogadjaje iz komšiluka, naše su moći ograničene baš na komšiluk, i tu analogija izmedju svetske pravde i otpora lokalnoj nepravdi prestaju.
Istovremeno, na svoj osećaj spasenog u čamcu i zadovoljstva što nisam i ne mislim da živim u Sudanu, ne mogu da utičem...
Da ponovim, nema zamere. Izneta kritika nije bila lakomislena, jedino joj je, u prvoj ruci (hvala na drugoj ruci i objašnjenju) nedostajalo zrno odmerenosti.
pape92 pape92 15:25 18.08.2008

Re: zamisli

Budimac, skoro sam duplirao tvoj komentar :) Nisam ga video pre svog...
marco_de.manccini marco_de.manccini 17:48 18.08.2008

Re: zamisli

evo necu vishe posle ovoga.

neshto je pritisnulo moje dugmice, pa sam onda ja nechije i tako.

ja necu biti licemeran i da ne priznam da je i meni lakshe kada ja rat daleko. isto kao shto, kada sam gladan, nije mi mnogo bolje kada pomislim na situaciju sa hranom u africi. gladan sam pa to ti je.

ali stvari treba zvati pravim imenom i kad su blizu i kad su daleko.

i potsetimo shta je tema bloga. gordanac je na kraju pitala zashto rat uspeva? pa deo uspeha i jeste u tom aspektu ljudske prirode koji kazhe "ma dobro je nisu mene". verujem da ima ljudi shto su pre 9 godina u goriju gledali vesti o bombardovanu srbije i bili srecni shto to kod njih nikako ne mozhe da se desi.

ja chak mislim da se ratni profiteri svih vrsta (politichki, finansijksi,itd) svesno oslanjaju na taj aspekt. malo cemo ove dok im ne uzmeno shta nam treba i dok ovi drugi zadovoljno spavaju, pa cemo onda ove druge. kad se oni prvi malo oporave i obnove resurse, ponovo cemo malo kod njih da ih oslobadjamo/civilizujemo/branimo (nepotrebno precrtati).

Budimac Budimac 20:50 18.08.2008

Re: zamisli

Ne radi se o dugmićima. Jednostavno jako je različito biti u zemlji u kojoj je rat, biti u zemlji koja se graniči sa zemljom u kojoj je rat i biti daleko od rata, bez obzira na naša antiratna osećanja koja, očigledno, delimo.

Živim u zemlji (Turskoj) koja graniči sa dve zemlje u kojima je (trenutno) rat, sa mogućnošću povećanja tog broja -- Azerbejdžan vs Jermenija oko Nagorno Karabaha (Azerbejdžan je prošle godine pazario oružja za dve milijarde dolara, sigurno ne za ukras niti da 'vata prašinu), zatim imamo ozbiljnu mogućnost napada na Iran (da l' Izrael da l' Ameri ili zajedničkim snagama nema, a možda i ima, veze). O stalnom ratu niskog inteziteta "protiv terorista" na jugoistoku zemlje ne želim ni da pričam.

E sad, bez obzira što imamo ista antiratna osećanja posledice dešavanja nekog od tih potencijalnih sukoba, ne samo po nas kao individue nego i kao stanovnike zemalja različite udaljenosti od istog, će biti itekako različite (Turska privreda je od prvog Zalivskog rata 1991, u kome je učestvovala, pa do početka agresije na Irak 2003. izgubila nekih 30 milijardi dolara kao posledicu tog rata i sankcija koje su usledile, malo li je?). Tu seirenje i metanisanje ne pomažu. Uostalom, svet je video najveće antiratne demonstracije od kad je sveta i veka pre agresije na Irak, pa to nije ič promenilo, bez obzira što su ljudi diljem planete kojima je taj rat "bio daleko" pomerili dupe i izašli na ulice svih glavnih (i većih) varoši u svetu (osim Beograda). Vlade mnogih zemalja su poslali trupe iako je većina njihovih građana bila protiv rata. Na primer Španija i V. Britanija kao najagilnije članice "koalicije voljnih" (u Americi je inicijalno vrlo tesna većina podržavala rat).

Citat Geringa, koji sam "postovao" ranije se može tumačiti i ovako: da postoji suštinska/funkcionalna demokratija, a ne samo formalna, ratovi bi se (možda) mogli izbeći. Uporedna ispitivanja javnog mnjenja u Iranu i Americi to jasno pokazuju, isto važi i za rak-ranu Bliskog istoka, Izrael i Palestinu. Međutim, kako kaže Herman "after all, it is the leaders of the country who determine the policy and it is always a simple matter to drag the people along". Dakle, dokle god budemo dozvoljavali da nas lideri vuku i pujdaju jedne na druge dotle će biti ratova.

011-495 011-495 08:19 18.08.2008

Zdrav razum...

nije nesto u sta se covek moze pouzdati. Licno mislim da je odnos zdravog razuma i ratova najbolje opisati odnosom coveka prema zlatu,dijamantima. Zdrav razum govori da oni imaju malu vrednost (u svakom slucaju mnogo manju u odnosu na svoju cenu) a ipak ljudi im se "poklanjaju" od davnih dana.Mislim na njihovu namenu kao nakit a ne u industrijske svrhe.
U slucaju Indije i Pakistana nije u pitanju glecer kao takav nego princip da ne moze bivsa pokrajina (Pakistan) da uzme jos jedno parce teritorije od zemlje matice. Da li je princip zdrav ili ne niko i ne pita, zato i jeste princip.
Uzgred receno, interesantno bi bilo znati kakvim common sens-om su se Englezi vodili kada su crtali liniju razgranicenja izmedju gandijeve Indije i odbegle pokrajine (Pakistan) i tada su se pokrivali floskulama o realnosti na terenu i, sa jedne strane, gotovnoshcu secesionista da ratuju a sa druge strane nespremnosti M.Gandija da brani deo teritorije. Rezultat je ovo danas, tinjajuci rat dve nuklearne sile i kao dodatak jos muslimana trazi da se otcepi.
Budimac Budimac 11:00 18.08.2008

Re: Zdrav razum...

First examine our attitude towards peace itself. Too many of us think it is impossible, too many think it is unreal, but that is a dangerous, defeatist belief. It leads to the conclusion that war is inevitable, that mankind is doomed, that we are gripped by forces we cannot control. We need not accept that view. Our problems are man-made, therefore they can be solved by man, and man can be as big as he wants. No problem of human destiny is beyond human beings. Man's reason and spirit have often solved the seemingly unsolvable, and we believe they can do it again.

Džon Kenedi, 10. jun 1963.

Ovo je ekvivalent Lenonovog Imagine iz usta političara. To što je došao iz usta ratnog zločinca, nema veze, što reče Hauard Zin, od svakog se može nešto naučiti.
Budimac Budimac 14:04 18.08.2008

Re: Zdrav razum...

Taj citat Kenedija, da budem sasvim iskren, sam čuo koliko juče. Po principu "give credit where credit is due", moram da kažem i kako je došlo do toga. Surfujući po blogu sam, nekih komentara radi, pogledao profil blogera Out of Beirut i tamo našao link za BBC Reith predavanja Džefrija Saksa koja su se desila od aprila do nekog maja prošle godine na pet lepih tačaka planete (London, Peking, jopet London, Njujork i Edinburg) prošle godine.

Elem, veče sam proveo uživajući u mesečini i (manje uživajući) slušajući strastvena predavanja pomenute zvezde makroekonomije (ukupno neka 4 sata). (I) čini mi se da ovde prestaje trol i vraćamo se na Gocinu osnovnu temu. Nakon što je ojadio dobar deo planete šok terapijom, ništa manje surovom od preminulog mu kolege Miltona Fridmana, ovaj prosvetljeni ekonomista koristi taj citat Kenedija kao "udarnu iglu" svojih predavanja. Osnovna teza kojih (predavanja) je vrlo slična metafori koju Pape(92) koristi. Naravno, parafraziram, Džefri bi takav rečnik upotrebio možda pred svojim učenikom Bonom, ali ne pred elitnom publikom, "we are in this shit together", te ako ne shvatimo tu činjenicu, koliko odmah (juče bi bilo mnogo bolje) Papeov čamac će definitivno potonuti, a mi se podaviti. Ako je shvatimo i prestanemo sa podelama na "nas" i "njih" udružujući se globalno oko borbe protiv globalnih opasnosti (zagrevanje planete, osiromašenja svih resursa uključujući vodu, siromaštvo itd.) imamo mogućnosti da ne samo preživimo nego da zakoračimo u svetliju budućnost.

Interesantno ali indikativno da je posle prvog predavanja (London) u Q&A delu prvi uzeo reč (čini mi se da je dobio titulu) Sir Kristofer Mejer, bivši ambasador Velike Britanije u SAD. Btw. čovek koji je, po sopstvenim rečima, bio prisutan kad su Buš i Bler zakuvavali sklanjanje Sadama Huseina prilikom njihovog prvog susreta [(februar, 2001). Vrlo dobro se sećam konferencije za štampu, Bler i Buš u džemperima, na kojoj su novinarima pričali kako su eto otkrili da koriste istu pastu za zube.] Sir Kristofer je, uz dužno poštovanje prema Saksu, rekao da je sve to "pie in the sky". Baš kao mnogi ovde na blogu. To je nemoguće kaže Sir Mejer jer to podrazumeva menjanje čovekove prirode što je za očekivati na svetog nikad. Saks, sa druge strane, podseća Mejera da su isti argumenti upotrebljavani i pre 200 godina kad se raspravljalo (u V. Britaniji) o ukidanju ropstva.

No, nije mi namera da prepričavam dao sam link, preporučujem, evo ga opet.

Razmišljanje o Saksovim predavanjima (možda trol?)
Veoma strastvena i mogu da ponesu čoveka. Međutim, treba biti oprezan! Nešto tu ne štima! Saks poziva na borbu i govor (isključujući mnoga predložena rešenja) zvuči kao da se obraća nekoj alter-globalističkoj publici na "grassroot" nivou. Ali (rečenica se ne počinje s ali) on se obraća isključivo eliti (osim u Njujorku gde je na predavanje pripušteno nekoliko običnih smrtnika). Ne znam. Ja nešto nemam poverenja u čoveka koji govori da smo svi u jednom čamcu i da moramo pomoći onom delu čamca koji je već pod vodom, a govori to isključivo delu čamca, koji nije ni svestan da je četvrt čamca u vodi. Naime, istorija nas uči da su sve (bitne) promene dolazile od dole prema gore, a ne obrnuto.
pape92 pape92 14:28 19.08.2008

Re: Zdrav razum...

Upravo sam procitao tvoj izuzetno zanimljiv komentar. Poziva na nastavak diskusije, ali danas jednostavno nemam vremena, potrebno je da se malo koncentrisem kad je ovako velika tema u pitanju. Sjajno sto si je nastavio. Ovoliko mogu da napisem i dekoncentrisan (radim druge stvari koje su ovoga casa na cekanju): delim tvoje misljenje, a voleo bih da tu svoju tvrdnju i obrazlozim...
medjutim92 medjutim92 09:36 18.08.2008

And the Band Played Waltzing Matilda

Nesto ovde fali, a to je..

And the Band Played Waltzing Matilda

When I was a young man I carried my pack
And I lived the free life of a rover
From the Murrays green basin to the dusty outback
I waltzed my Matilda all over
Then in nineteen fifteen my country said Son
It's time to stop rambling 'cause there's work to be done
So they gave me a tin hat and they gave me a gun
And they sent me away to the war
And the band played Waltzing Matilda
As we sailed away from the quay
And amidst all the tears and the shouts and the cheers
We sailed off to Gallipoli

How well I remember that terrible day
How the blood stained the sand and the water
And how in that hell that they called Suvla Bay
We were butchered like lambs at the slaughter
Johnny Turk he was ready, he primed himself well
He chased us with bullets, he rained us with shells
And in five minutes flat he'd blown us all to hell
Nearly blew us right back to Australia
But the band played Waltzing Matilda
As we stopped to bury our slain
We buried ours and the Turks buried theirs
Then we started all over again

Now those that were left, well we tried to survive
In a mad world of blood, death and fire
And for ten weary weeks I kept myself alive
But around me the corpses piled higher
Then a big Turkish shell knocked me arse over tit
And when I woke up in my hospital bed
And saw what it had done, I wished I was dead
Never knew there were worse things than dying
For no more I'll go waltzing Matilda
All around the green bush far and near
For to hump tent and pegs, a man needs two legs
No more waltzing Matilda for me

So they collected the cripples, the wounded, the maimed
And they shipped us back home to Australia
The armless, the legless, the blind, the insane
Those proud wounded heroes of Suvla
And as our ship pulled into Circular Quay
I looked at the place where my legs used to be
And thank Christ there was nobody waiting for me
To grieve and to mourn and to pity
And the band played Waltzing Matilda
As they carried us down the gangway
But nobody cheered, they just stood and stared
Then turned all their faces away

And now every April I sit on my porch
And I watch the parade pass before me
And I watch my old comrades, how proudly they march
Reliving old dreams of past glory
And the old men march slowly, all bent, stiff and sore
The forgotten heroes from a forgotten war
And the young people ask, "What are they marching for?"
And I ask myself the same question

And the band plays Waltzing Matilda
And the old men answer to the call
But year after year their numbers get fewer
Some day no one will march there at all

Waltzing Matilda, Waltzing Matilda
Who'll come a waltzing Matilda with me
And their ghosts may be heard as you pass the Billabong
Who'll come-a-waltzing Matilda with me?
antioksidant antioksidant 12:36 18.08.2008

Re: And the Band Played Waltzing Matilda

And the Band Played Waltzing Matilda

lavinia_amaldi lavinia_amaldi 15:38 18.08.2008

Draga GordanaC,

svaki je rat besmislen, pocev od onog u nama samima.. koji dokle god postoji, postojace i ovaj spoljasnji, tamo negde, nekad blize nekad dalje.. ne tako davno sam se zapitala slicno, nije li istorija covecanstva zapravo istorija nasilja.. srecom, jos uvek postoji toliko lepote na svetu, da ne retko osetim zahvalnost sto mogu da budem svedok njegovoj velicanstvenosti..

hvala ti za ovaj tekst, hvala ti sto si me otkrila da bih ja tebe otkrila :)) nova sam ovde pa se nadam da mi se nece puno zameriti sto ovako pisem, mozda to nije u "skladu sa pravilnikom" :)) ali eto, zaista.

svako dobro!
gordanac gordanac 19:43 18.08.2008

Re: Draga GordanaC,

....srecom, jos uvek postoji toliko lepote na svetu, da ne retko osetim zahvalnost sto mogu da budem svedok njegovoj velicanstvenosti..

ne može tačnije od ovoga

i . nesebrigaj za "sklad sa pravilnikom" :))
011-495 011-495 18:03 18.08.2008

Pakistan...

Cudno je kako se ponekad stvari poklope. Evo mi ovde razmatramo rat i mir a kapisla su nam Galipolje i glecer izmedju Indije i Pakistana. U svetlu toga da je Predsednik Pakistana P.Musharraf danas objavio (a na pritiska vladajuce koalicije) svoju ostavku. Izgledi da ga SAD rascherece u 3 drzavice su vise nego realni, bojim se da ce Indija dobiti napokon "svoj" glecer, ako pre toga neko ne opali iz nuklearnog silosa.
gordanac gordanac 19:40 18.08.2008

Re: Pakistan...

Cudno je kako se ponekad stvari poklope......

yeap
indeed
i - lepo primećeno, ali bez dobre percepcije o razvoju događaja, tako ja mislim
bogumilaf bogumilaf 22:34 18.08.2008

Relativno moguće!

Moguće je, tako i ja mislim.
Ostvarivo? Teško!!! Čovek svoj primarni strah od beskonačnog doživljava kao što školjka doživljava zrno peska. Razlika je samo u tome što školjka od zrna peska pravi biser, a čovek metak!
Vlasta92 Vlasta92 11:27 19.08.2008

Baš si risrčovala, svaka čast!

I sama dosta proučavam ovu temu, ratove. U svakom trenutku u svetu se vodi nekoliko lokalnih ratova. Osim njih, postoje i višedecenijski sukobi, poput Izraelsko - palestinskog. Ekonomske analize kažu da je veliki broj građanskih ratova, a koji nisu bili etnički, započinjan zbog kontrole nekog resursa. Sijera Leone, Angola, Kongo..- dijamanti. Južni Sudan - američko-kinseski fajt ta naftu. I uopšte, prisustvo Amerikanaca u Palestini, Iraku, Iranu, Izraelu - gas i nafta. Elem, rat za resurse mnogi vide kao četvrti svetski rat, koji je već počeo.
gordanac gordanac 19:48 19.08.2008

Re: Baš si risrčovala, svaka čast!

e, . queen - bar da sam! :)
pos`o mi da to znam `nako...

Elem, rat za resurse mnogi vide kao četvrti svetski rat, koji je već počeo.

nema se šta tu dodati...
a nije da se ne bi moglo - oduzeti...
gordanac gordanac 17:48 21.08.2008

za kraj ovog posta..

...Dušan Vasiljev, pesnik čuvene "Domovine", rođen u Kikindi 1900., a umro već 1923., ostavivši iza sebe premalo pesama, ali jednu od najboljih (anti)ratnih:

Čovek peva posle rata

Ja sam gazio u krvi do kolena,
I nemam više snova.
Sestra mi se prodala
I majci su mi posekli sede kose.
I ja u ovom mutnom moru bluda i kala
Ne tražim plena:
Oh, ja sam željan zraka!
I mleka!
I bele jutarnje rose!
Ja sam se smejao u krvi do kolena,
i nisam pitao: zašto?
Brata sam zvao dušmanom kletim,
I kliktao sam kad se u mraku napred hrli,
I onda leti k vragu i Bog, i čovek, i rov!
A danas mirno gledam kako mi željenu ženu
gubavi bakalin grli,
i kako mi s glave raznosi krov; -
i nemam volje – il nemam snage – da mu se svetim.
Ja sam do juče pokorno sagibo glavu
I besno sam ljubio sram.
I do juče nisam znao sudbinu svoju pravu –
Ali je danas znam!
Oh, ta ja sam Čovek! Čovek!
Nije mi žao što sam gazio u krvi do kolena
i preživeo crvene godine klanja,
radi ovog svetog saznanja
što mi je donelo propast.
I ja ne tražim plena:
Oh, dajte meni još samo šaku zraka
I malo bele, jutarnje rose –
Ostalo vam na čast!

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana