Šta pamtimo iz knjiga? Negde je to ličnost nekog junaka, negde dramatične situacije, negde atmosfera koja prožima celi tekst, a negde jednostavno: rečenica koja se zalepi, poput melodije, i koja traje, i traje godinama posle čitanja knjige. Junaka je bilo mnogo, kako glavnih tako i epizodnih, od Heseovog Demijana do Ignacija iz Tulove „Zavere budala", amosfera koja je ovekovečila Džojsove „Mrtve" i priče Bruna Šulca. Jedinstvenu mešavinu atmosfere i junaka našao sam u Borhesovoj priči „Funes ili pamćenje". U knjigama Filipa Dika dramatičnost je u direktnoj vezi sa idejama, teško da mogu da se setim neke zasebne rečenice. Kod Kafke je, medjutim, rečenica prevozno sredstvo koje omogućava da se predje razdaljina od prve do poslednje reči.
Neću dalje da nabrajam šta su mi koji pisac, odnosno njegova knjiga, doneli. To bi se lako moglo pretvoriti u beskonačni melanholični monolog o odrastanju i čitanju. Ono što u ovom času hoću da kažem to je da svako vreme, mislim na uzrast, ima svoje autore i svoje knjige. Danas ne mogu da zamislim da neke nekad omiljene knjige ponovo uzmemem da čitam.
Jednostavno, želim da vas upoznam sa rečenicom koja mi sada odzvanja, i koja me asocira i podseća na bezbroj stvari. U centru svega je porodica i sećanje. Iako živimo u vremenima kada su porodični romani i ispovesti postali žanr koji je izgubio ne samo na popularnosti nego i u uverljivosti, usudjujem se da preporučim knjigu Mirka Kovača „Grad u zrcalu" kao jedinstvenu, pre svega emotivnu, a potom i istorijsku i književnu avanturu.
„Grad u zrcalu" sam, priznajem, čitao dugo, duže od mesec dana. Kao da sam morao da svarim svaku rečenicu, svaku stranu, svako poglavlje. Bilo mi je istovremeno i teško i lepo. Ne umem više da pišem prikaze knjiga! Nekada sam svake nedelje napisao bar jedan prikaz, a sada imam čudan otpor da opevam ili kudim sadržaj neke knjige. Biti neutralan, u stvari objektivan, pa to je sa knjigama, slikama, muzikom, naprosto nemoguće. Ista je stvar i sa ljudima. A tek sa piscima! Ne pada mi na pamet da pišem o vrednostima knjževnog opusa Mirka Kovača. Ako neko želi može za početak da pročita „Uvod u drugi život". Tom knjigom se nekako zaokružilo vreme i motivi iz jednopartijskog života. Kovač, medjutim, nikada nije bio politički angažovan pisac. Njega su, medjutim, često proganjali upravo oni koji su analize književnih tema koristili za sopstvenu političku promociju. Kod Kovača im je najviše smetala strast i sposobnost pisanja o svemu. Kad je Mirko Kovač bio fizički napadnut u centru Beograda od strane Vojislava Šešelja, a da zbog toga nikada nije sudski odgovarao (kao, uostalom, i zbog napada na Nikolu Barovića) bilo je više nego očigledno da je hajka na drukčije - ne samo u nacionalnom već i u mnogim drugim ključevima, otvorena.
„Grad u zrcalu" koji je ove godine izašao u Beogradu, ne može, naravno, da izbriše osećanje neprijatnost koje imamo dok gledamo našu političku scenu. Ovde još uvek nema one vrste društvene normalnosti i pristojnosti koja bi na pojavu ove knjige reagovala na jedan neposredniji način. Motiv ovog romana je toliko balkanski, srpski i tradicionalni da bi lako mogao da posluži za niz slika, ličnih priča, ispovesti ili jednostavno sećanja. Upravo zbog toga je veoma važno da se pokaže snaga i postojanost one pametne i pristojne Srbije koja još uvek posrće pod udarcima mahnitog ekstremizma.
Polako dolazim do zaključka da je kultura koja je ovde stvorena duboko konzervativna najviše zbog toga što odbija da se upozna i suoči sa sopstvenom prošlošću, sa njenim ličnim, životnim strastima, usponima i padovima, neverovatnim preokretima, tugom, rasipanjem i nestajanjem. Sećam se da sam kao dete imao časove matematike od mladog studenta kojem je učiteljica u osnovnoj školi, na času, šibom izbila oko. Moj mladi (omiljeni) profesor imao je stakleno plavo oko koje je bilo tamnije od onog prirodnog. Nisam mogao da odvojim pogled od njegovih očiju. Kasnije, kad sam „propisao" nikada nisam mogao o tome da pišem iz jednostavnog osećanja užasa koje me je obuzimalo podjednako zbog profesora matematike, ali i učiteljice koja mu je izbila oko. Pa ti su ljudi još živi, oni i dalje pate zbog svojih dela ili nesreće, kako mogu da postanu predmet mojih priča.
Mirko Kovač je oslobodjen tog straha i oklevanja. Tek čitajući „Grad u zrcalu" postajem svestan njegovog mučnog i teškog odrastanja koje nije bilo samo fizičko i mentalno već i u srcu samog jezika. Jezik se u ovoj knjizi razvija od prve do poslednje strane. Svako ko se bavi pisanjem poželeo bi da može da kontroliše ovu jezičku evoluciju jer je ona uslov da bi se uopšte pisalo o svojim najbližima. Možda je, najzad, u samom jeziku i najveća prepreka da bi se porodični romani ponovo pojavili na ovim jezicima koje svi razumemo a koji ja neću imenovati.
Rečenica:
... I dok me baka promatrala, milovao sam hrbat krave i njezin veliki trbuh, a onda sam rukom došao i do vimena. Baka je bila vesela i vrlo okretna; rekla mi je da je krava steona i da će se oteliti za dva mjeseca. Obećao sam da ću doći i zagrliti tele.
„Držim te za riječ", rekla je baka. „Moraš vidjeti tele prije nego ga zakolju."