Nekako u ovo vreme, oko Preobraženja, pre trinaest godina, svratio sam do roditelja koji su svoje prve izbegličke dane provodili u malom sestrinom stanu na Lionu.
Bili su sami i zatekao sam ih u nekoj čudnoj tišini, zamišljene, tužne i bezvoljne. I kao da su im oči bile crvene onako kako znaju biti posle plača.
- Šta je – pitao sam, ljubeći majku - šta se dogodilo?
- Ubili su Bratskoga - odgovorio je otac, umesto nje....
- Kako znaš, jeli to sigurno...
- Čuo jutros na Đermu na pijaci, rekli mi neki Biovičani, njegove komšije..
- Ma možda je glasina, ljudi svašta pričaju..
- Nije, ovo su ozbiljni ljudi i nebi se sa tim igrali. Javio je neko iz Zadra od ovih naših što su ostali...
Tog časa sam i ja pustio suzu i plakali smo jedno vreme u troje, dok majka to nije prekratila dohvativši rakiju i dve čašice i nalivajući ih, gotovo zapovednim glasom kazala da popijemo za pokoj duše.
Todor Šorgić je bio najstariji od pet sinova očevoga ujaka Bogdana. Lik za roman. I moj otac ga je baš voleo. Prema njemu je imao poseban odnos i nije bilo situacije pod kapom nebeskom u kojoj bi moj stari njemu nešto zamerio. Kad bi napravio kakvu glupost, a znao je to Todor po nekada, on bi se samo blagonaklono smeškao i govorio...neka, šta ima veze, popraviće on to.
U našemu kraju su ljudi „svojtljivi” rodbina se silno poštuje,sva bez razlike, ali otac je Todora čak i po načinu kako ga je oslovljavao odvajao od druge, mnogobrojno braće, što rođenih, što od stričeva, ujaka i tetaka. Nije ga zvao burazeru kako je to bilo uobičajeno nego ga je oslovljavao sa „bratski”. Tako je i Todor zvao njega. I kad se kaže „bratski” onda je to kod njih imalo svoje posebno značenje.
Sećam se, kao kroz maglu vremena kad je otac zidao našu kuću. Zidala je rodbina, nisu se tu plaćali majstori, a nije bilo ni građevinskih mašina. Radilo se uglavnom na ruke, na mišiće, sve sami i onako kako se znalo i umelo.. Tri meseca za redom, sve dok kuća nije završena, dolazio je Todor „bratski” svako jutro, a odlazio kasno uveče putujući tridesetak kilometara u jednome pravcu. Niti jednoga danja nije izostao a imao je sigurno i svojih poslova, imao je porodicu, ženu i troje dece.
Moj otac je bio građevinar. Radio je u jednoj velikoj zagrebačkoj građevinskoj firmi specijalizovanoj za tunele i bio šef minerskoj ekipi. Jednoga dana, negde pred kraj šezdesetih, došao je Todor i tražio od njega da ga primi u minersku ekipu jer mu je trebao posao. Sećam se kao sada, da ga je otac pitao zna li on to raditi. Kako ne, rekao je Todor. Ti ćeš mi do sutra pričati kako to ide, a onda sutra idemo na posao.
Probijao se veliki tunel na Velebitu i verovatno je trebalo radnika u svakom momentu. Sve do ujutro su njih dvojica sedeli i uz vino i pancetu lagano utvrđivali gradivo. Otišli su na Velebit gde su ostajali preko radne nedelje, a spavali u radničkim barakama iznad Obrovca. Petkom uvečer su dolazili kući.
Otac je već nakon 15 dana sa oduševljenjem pričao da mu je “bratski” najbolji radnik. Sledećeg proleća, pojavio se na gradilištu neki Miljenko iz Zagreba koga je „Bratski” odmah ošmakao kao „gulanfera” i govorio ocu da će taj napraviti neko sranje kad – tad. I stvarno, kad su isplaćene plate, taj Miljenko je pred veče, zaredao po barakama i maznuo dvadesetak novčanika. No, imao je „smolu” jer je Bratski pazio šta on radi, i uhvatio ga na delu. Miljenko je, kažu ljudi koji su tu bili, potegao nož - skakavac, ali je „Bratski” ima pripremljen komad fosne petice koju je specijalno izradio za takve prilike, nešto slično bejzbol palici, i lako izašao na kraj sa njim. „Premjerio” ga je tim pripremljenim komadom fosne slomivši mu ruku u kojoj je držao nož. Kasnije je stigla „narodna milicija” i Bratski se dalje nije mešao, ako se ne računa izjava koju je miliciji dao na zapisnik. Ispostavilo se da je taj Miljenko bio sveže otpušten sa robije i da se nakon opisanoga događaja tamo opet vratio.
U istoj firmi Bratski je zaradio penziju, kupio koze i time se zanimao.
Nekoliko godina posle nastupio je rat. Kad je Krajina pala, nije hteo otići. Džaba su bila preklinjanja njegove žene i sina..
Ne, neću da idem – i gotovo..Neću da im ostavim ovo što sam pošteno zaradio. A i gde ću otići...govorio je.
Kad je ušla hrvatska vojska krio se vešto neko vreme. Možda bi i preživeo da je uspeo da se krije još desetak dana. Ubili su ga kod lokve Milovac kad je izašao da napoji koze. Oko lokve je ravnica i nije uspeo da se skloni jer je najbliže drvo na kilometar, a koze je izgleda morao napojiti. Rizikovao je. Upucali ga na pravdi boga.
- Eeeee, kakva je to država kad ubija starce dok napajaju koze....otpuhnuo je moj otac prazneći drugu čašicu loze...Majka i ja smo ćutali zureći u pod.
Pola godine kasnije, tog snežnog marta 1996., umro mi je otac. Prosto legao u postelju, predao se i kao da je odlučio da umre.
Ako postoji taj „rezervi život” onda su njihove duše negde zajedno. Možda u hladu kakve čvornovate krošnje jasena ili hrasta igraju „briškulu”, ispijaju ledenu bevandu, privirujući koze i jariće da nebi oštetile čiji zabran. A, ako je tako, onda znam i kako se oslovljavaju....Bratski – kako bi drugčije...