Rečiti Ciceron je davno rekao da je "najveća dužnost svojim najboljim snagama pomagati onima kojima je ta pomoć zaista potrebna". Ipak, iskrena želja da se pomogne drugome u nevolji ponekad zna da postane gorka pilula onome koji tu pomoć želi pružiti. Da "mržnja škodi zdravlju" kako jednom reče Dekart, uverio se nedavno naš državljanin Ivica Lovrić, koji je svoj boravak kod prijatelja u "Krešimirovom gradu" hteo da upriliči i jednim humanim činom, odazvavši se pozivu pozivu na davanje krvi zbog neštašice krvi u šibenskim bolnicama.
Kako je juče prenela informativna služba RTS-a "U službi za transfuziju šibenske bolnice testirali su uzorak njegove krvi i pripremili ga za transfuziju, ali kad su ga pitali odakle je i kad im je rekao da je iz Srbije, lekarka je otišla na konsultacije, a kad se vratila, rekla mu je da mu ne može uzeti krv, pitajući ga kako bi sutra bilo osobi kojoj tu krv trebaju dati i kažu joj da je srpska.
Lovrić je bolnicu napustio šokiran, pitajući se kakve veze ima čija je krv, pogotovo u momentu kad su bolničke zalihe prazne.
Direktor bolnice Željko Burić rekao je da je Lovrić prekjuče došao na transfuziju dati krv gde su mu, kako mu je rekla šefica tog odelenja, pristojno objasnili kako prema hrvatskim zakonima samo hrvatski državljani mogu dati krv.
"Nažalost, tako je, kako je", kaže Burić i dodaje da u bolnici ne bi mogla biti data krv bilo kog stranca, pa makar falilo domaće krvi.
Direktor šibeničke bolnice došao je tako do zaključka da ljudska krv pored svih svojih sastojaka ima i nacionalnost, te da krv pomenutog g. Lovrića nije dovoljno dobra za jednog hrvatskog državljanina, bez obzira na to da li će mu ona ili neće spasiti život. Pretpostavljam da se bolesnici kojima je ova krv potrebna nisu ni pitali za nacionalnost krvi koje trebaju da prime, ili možda jesu? Bilo kako bilo, direktor je apologiju za svoj "patriotski poriv" našao u hrvatskome zakonu, koji ne dozvoljava da pripadnici druge države (ili nacionalnosti - oprostite na cinizmu) daju svoju krv.
Ostaje pitanje na koju se odredbu zakona g. Burić pozvao jer se u 27. članu ZAKONA O KRVI I KRVNIM PRIPRAVCIMA jasno navodi da "Davatelji krvi i krvnih sastojaka mogu biti samo punoljetne osobe za koje doktor medicine iz članka 29. stavka 2. ovoga Zakona utvrdi nepostojanje medicinskih razloga koji bi mogli uzrokovati oštećenje zdravlja davatelja ili bolesnika."
Možda se u svojoj vrsnoj pravnoj ekspertizi g. Burić pozvao na neki drugi pravilnik, a možda je usled naleta patriotskog zanosa zaboravio na reči hipokratove zakletve "da u vršenju dužnosti prema bolesniku neće na mene utacati nikakvi obziri, vera, nacionalnost, rasa, politička ili klasna pripadnost."
Na žalost, zbog ovakvih političkih i šovinističkih ispada, opet će najveća žrtva biti oni kojima je pomoć najviše potrebna i koji su najugroženiji, a to je običan narod. Istinu reče Dekart, mržnja zaista šteti zdravlju.