ili
- šta nam za manje od 12 milisekundi radi amygdala -
i
- da li je tačka gledišta koja je ishodište izreka "u strahu su velike oči" i "ljubav je slepa" može biti osporena predlogom da je ustvari obrnuto, ali nas je strah da to priznamo i prihvatimo? :)) -
"We have nothing to fear but fear itself." -- Franklin D.Roosevelt 1933, First Inaugural Address
Strah, kao jedna od osnovnih emocija ima nekoliko, na prvi pogled različitih definicija. Većina se slaže da je "strah emocionalni odgovor na neposrednu opasnost ili pretnju" i da predstavlja jedan od instrumenata preživljavanja jer doprinosi svesti o svemu ugrožavajućem u neposrednoj okolini.
Kažu, takođe, da strah kao emociju treba razlikovati od fobija, koje ljudi "imaju" plašeći se nekontrolisano potpuno neverovatnih stvari, pojava ili tema.
O strahu se još može reći:
"Strah je negativno osećanje koje čovek doživljava kad vidi opasnost, bila ona stvarna ili nerealna (nestvarna, tj. opasnost zapravo ne postoji). Strah je primarna emocija koja nastaje usled opažanja ili očekivanja stvarne ili zamišljene opasnosti, ili ozbiljne pretnje. To je urođena, genetski programirana reakcija na preteći ili bolan spoljnji stimulans.
Postoji celi raspon mogućih negativnih osećanja u zavisnosti od situacije u kojoj se čovek nalazi:
- čovek može izbeći opasnost - strah
- čovek nije siguran može li izbeći opasnost - panika
- čovek je siguran da ne može pobeći opasnosti - užas
Postoji takođe celi raspon nerealnih (iracionalnih, nestvarnih) strahova koje nazivamo fobijama (fobija nije nužno iracionalna, ali je uvek preterani strah). Na fiziološkom planu, manifestiuje se ubrzanim radom srca, porastom tonusa mišića, povišenim krvnim pritiskom, povećanim lučenjem adrenalina, ubrzanim disanjem, sušenjem usta itd. Na planu ponašanja, manifestuje se karakterističnim držanjem tela koje je biološki signalna reakcija na opasnost.
Nekoliko klasičnih fobija:
(A lista fobija je, inače, neverovatno duga!)
Dakle, nesporno je da strah postoji, da ima različite oblike, da ima spektar različitih uzroka, da ima svojvrsne "skale" jačine, da može biti blokirajući ili pokretački i da je već odavno predmet istraživanja genetičara, neurologa, psihijatara,.....istraživača raznih profila sa (verovatno) jednim jedinim ciljem : da dođemo do svih informacija, mehanizama i uzroka nastanka, opstajavanja i manifestovanja ljudskog straha.
Strahom se bave i sociolozi i istraživači javnog mnjenja jer je strah i svojevrsna "socijalna" kategorija, strah od uočene opasnosti može da upravlja ponašanjem i pojedinca i grupe i da suštinski određuje prirodu i tok društvenih procesa. Ti zajednički strahovi mnogo govore i o listi problema koje jedno društvo u trenutku istraživanja ima i oni se menjaju onako kako se menjaju i okolnosti u društvu. Recimo "strah od terorizma" je kod nas prilično nisko na lestvici strahova, dok to nije slučaj sa društvom u USA ili u nekim zemljama EU. S druge strane socijalni i egzistencijalni strahovi (strah od nezaposlenosti, od nemogućnosti lečenja, od gubitka posla ) su visoko na lestvici strahova kod nas, za razliku od recimo Švajcarske ili Švedske. U jednom periodu kod nas je (opet iz razumljivih okolnosti) visoko na lestvici zajedničkih strahova bio strah od građanskog rata ili strah od gladi, dok se takav strah, opet teško može u značajnoj meri naći u nekim drugim društvima.
"Blaži" oblik zajedničkog straha - zabrinutost, na primer, povezana je sa ukupnom ocenom kvaliteta života društva u kojem se živi ili sa nadom, optimizmom, preduzimljivošću, celom skalom nekih "pozitivnih" emocija, ako se saglasimo da su strah i zabrinutost - "negativne, neprijatne" emocije. To je mala protivrečnost sa definicijom da nas "strah" čuva od opasnosti ili pretnji, ali - neka je.
Posebna tema su naši lični, mali strahovi, taman toliko daleko od "fobija" da nas "ne svrstavaju" u grupu kojoj je potrebna pomoć stručnjaka, ali taman toliko blizu našim raspoloženjima, planovima ili drugim emocijama da nas često osujećuju da postignemo uspehe ili "stanja" za koja smo inače, sasvim sigurno sposobni. I vrlo često umemo da prepoznamo "upravljanje tuđim strahovima" ili "strahovima grupe", ali mnogo ređe ili nikako uspevamo da upravljamo sopstvenim strahovima ili emocijama bliskim strahu koje nas blokiraju umesto da dozvole da se sve i svašta i nama razmaše i pokrene, čineći nam dobro.
Ne tako retko, dešava se da i sami "upravljamo strahom" nama bliskih osoba, najbližih, članova sopstvene porodice, dece, prijatelja,..... (Raskinula sam neka prijateljstva, koja su inače imala sasvim dobru perspektivu, kada sam svedočila kako majka zastrašuje sopstveno dete potpuno budalastim tvrdnjama ili se muškarac ženi obraća na ivici pretnje i obećanja nasilja koje bi trebalo izazvati strah, pa onda - poslušnost.Na moja pitanja, u oba slučaja, "aman, a zašto to radite jedni drugima?!", usledio je nepopravljiv nesporazum koji se okončao prekidom svakog kontakta, normalno). Dakle, zašto naše "amygdale" kad dobiju neki spoljnji impuls, stimulans i kad ga "registruju" za manje od 12 milisekundi, zašto se od sve elektro-neuro-sinapso-impulsne reakcije otvori taj prostor "slabe kontrole" sopstvenog straha, ali svesne kontrole "tuđeg straha"? I zašto se "prepuštamo" sopstvenom strahu (izazvanog bilo čime i usmerenog na bilo koju temu, osobu ili predmet) umesto da "upravljamo" njime i ne dopustimo "negativnim" emocijama da "haraju našom amygdalom"?
Strah je, kanda, i u osnovi svake agresije (sve do onih krajnjih granica) i moje je iskustvo da se u komunikaciji sa takvim osobama uvek treba obraćati njihovom strahu, kao osnovnom uzroku, a nikako agresiji kao "spoljnjoj" manifestaciji, to jest ako se uopšte mora biti u komunikaciji sa ljudima u takvim stanjima. Deca, sva deca to izgleda umeju da rade, prirodno, ali nekako usput, većina ljudi kao da izgubi tu sposobnost. Šteta, to je jedna fina sposobnost, ne bojati se straha u drugim ljudima.
Prelistavala sam samo izreke, narodne poslovice, citate o strahu, znajući da ako bih i pokušala da navedem iole pristojan spisak umetničkih dela i umetnika koji su se bavili strahovima, da bi to morao biti - predugačak spisak (ili sasvim nepotpun), ali - sa "poslovicama" je već mnogo lakše. I većina njih, iz raznih podneblja i kultura opisuje strah tako da su "u njega velike oči" (dok pozitivne emocije, kao što je - ljubav, opisuju slepilom). A po svemu što su ljudski postupci, navike i ponašanje - čini se da je upravo obrnuto, da su naši strahovi savim slepi i da je metafora "sa velikim" očima iz poslovica svima nama poslata kao svojevrsno upozorenje da smo skloni preuveličavanju straha i "povlačenju" pred osećanjem straha jer nam se čini nesavladiv u svoj svojoj neprijatnosti. Tako ponekad propustimo da uvidimo dobru meru razlike između straha i opreza, što su dve sasvim različite emocije.(I nije zalud poslovica da je "opreznost majka mudrosti", mada ja tu dodajem - da je bila oprezna nikad ne bi postala majka! :)))) Ali to, verovatno, već spada u "tehnike" kojima ljudi pribegavaju da bi druge oslobađali straha (ako umeju) i da bi upravljali sopstvenim strahovima (ako smeju). Dobar, fini, osvežavajući humor je, mislim, tu - nezamenljiva tehnika. Nasmejati preplašeno dete, oraspoložiti zastrašenu odraslu osobu, odagnati tuđi strah ukazujući nekome da on/ona sam/sama ima sve sposobnosti za to - neprocenjivo, tako ja mislim.
Otuda valjda dolaze i (ponekad sasvim komični, kao što se može naći na internetu "instant oslobađanje od strahova za tri dana") svi oni predlozi o potrebi suočavanja sa sopstvenim strahovima i "otvaranjem očiju sa merom oštrog vida" kad su naši strahovi (za koje umemo da budemo slepi) u pitanju. Ne znam da procenim koliko kome od nas "treba vremena" za upravljanje sopstvenim strahovima, ali znam da je moguće. I da podiže kvalitet života, sasvim.
I mislim da se "prenosom i deljenjem" sopstvenih iskustava sa strahovima, može pomoći mnogim drugim ljudima samim tim što će biti - ispričana. Strah ne voli reči, strah se razložnih, mirnih reči boji najviše na svetu, strah jača u tišini i ćutanju, tako ja mislim.
Šta vi mislite?