Poslednjih godina kod nas se opširno govori i piše o nasilju nad ženama, decom i životinjama, o nasilju među mladima, o nasilju uopšte. S pravom, jer nasilja je mnogo, mnogo je i nevinih žrtava.
Međutim, retki su napisi i retko se ko bavi nasiljem nad starima i nemoćnima, posebno dece nad roditeljima.
A ima ga. Nasilja dece nad roditeljima ima daleko više nego što o njemu pišemo, govorimo i mislimo.
O svojim mukama ne govore ni žrtve.
Roditelji ne prijavljuju svoju decu zbog zlostavljanja i nebrige.
Ćute iz stida i očaja.
Statistika je tu nemoćna i nema.
Danas su u Srbiji roditelji primorani da žive sa svojom vrlo odraslom «decom», a smetaju im. Smetaju im zato što zauzimaju sobicu u stanu, vajat u kući, pa «deca» ne mogu da se žene, udaju, da prodaju stan ili kuću da bi započeli biznis, otputovali, kupili nova kola...Smetaju im što su im penzije male, potrebna im je hrana, odeća i lekovi, a ponajviše pažnja. Napetost u porodici raste, uvrede i grubost postaju svakodnevnica, a nisu retki ni slučajevi fizičkog maltretiranja.
Kad zajednički život postane nesnošljiv, roditelji koji se odluče da prodaju teškom mukom stečeni porodični stan, da bi kupili dva manja, najčešće završavaju u neuslovnim podrumskim i podkrovnim adaptacijam, a ponekad i na ulici.
Ako bi pod nasilje podveli i totalnu nebrigu uspešne i dobro situirane «dece» za majke koje su ih rodile, dojile i odgojile, za očeve koji su čitav život naporno radili da bi ih školovali, broj žrtava bi bio jako, jako velik.
O onom najkrvavijem nasilju nad roditeljima evo šta kaže gugl: «... око 62.300 страница на језику: српски за sin ubio oca. (0,06 секунде/и)». Pre nego su postali žrtve i dospeli u naslove novina roditelji su, najčešće, godinama trpeli nasilje rođene dece. Odaberite bilo koji naslov i uverite se sami.
Nije li to, u Srbiji, lapot ponovo na delu?
Tihi lapot, kao totalna nebriga za ostarele i nemoćne roditelje, bez sumnje nije retkost,a brutalna ubistva roditelja, također, su učestala.
Drevna priča o lapotu, ritualnom ubijanju staraca, jedno je od najzagonetnijih srpskih predanja.
Lapot je izgledao ovako:
Glasnik zađe po selu i obaveštava u čijoj će se kući izvršiti lapot. Kad se svet okupi deca i najbliži rođaci na smrt bi premlatili starca ili babu. Najčešće batinama, ređe kamenjem ili sekirom. Kažu da je onaj koga su vodili na lapot išao bez straha i žaljenja: Tako je taj običaj zahtevao. Kad ubiju starca svi bi pristupili bogatoj daći ili podušju.
U klasičnim etnološkim tumačenjima (Trojanović, Đorđrvić, Čajkanović) tvrdi se da je lapot bio realni obred koji se vršio u prošlosti. Nije bio zakonski dozvoljen, ali jeste bio društveno prihvaćen.
Novije tumačenje (B. Jovanović,Tajna lapota, 1999) odbacuje uobičajena shvatanje i kaže da je glavna greška pristupa klasične etnologije izučavanju lapota u izjednačavanje predanja sa stvarnošću.
O oceubistvu svetska književnost baštini retka, ali velika dela: Eshil (Tibanska trilogija), Sofoklo (Kralj Edip), Dostojevski (Braća Karamazovi)... U srpskoj književnosti izdvaja se Živojin Pavlović (Lapot). Već i gruba komparativna analiza navedenih dela pokazaće bitnu razliku – kod Srba je oceubistvo kroz formu obrednog lapota, za razliku od drugih, bilo moralno prihvatljivo. Pisac Lapota Ž. Pavlović je smatrao da je lapot bio ritualizovan nagon za oceubistvom i kao takav je bio legalan ritualni čin.
Pored lapota, zagonetnog srpskog mita, bar još jedno oceubistvo u srpskoj istoriji ostalo je zagonetka. Đorđe Petrović, poznatiji kao vožd Karađorđe, ubio je svog oca. To oceubistvo, prema Vuku, učinjeno je u ljutnji i iz ljubavi, jer je otac predlagao da se izbegli Srbi vrate u stari kraj, u ropstvo. Karađorđe se, kasnije, ispovedio i zamolio za oproštaj, koji je od sveštenstva i naroda dobio.
Eventualna hipoteza da nasilje nad ostarelim i nemoćnim roditeljima, pa i učestala ubistva roditelja, vuku korene iz srpske mitologiji, te da se nasilje nad roditeljima u Srbiji provodi sa manje griže savesti, bez sumnje bi bila ishitrena, a čak i da je tačna nije dokaziva. Međutim, hipotezu da su kod nas ključni hrišćanski i civilizacijski moralni principi olako krše, ne treba ni dokazivati.
Klasične građanska porodica odavno je nestala. Koliko je njeno umiranje bilo složeno i bolno na Zapadu, opisao je Tomas Man (Budenbrokovi), a na Istoku, Orhan Pamuk (Dževdet beg i njegovi sinovi).
Patrijarhalne srpske porodice također nema, a u savremenoj srpskoj porodici i sistemu vrednosti savremenog srpskog društva, još uvek nije jasno definisano mesto ostarelih roditelja. U interregnumu, najblaže rečeno, život im nije lak.
Borhes je napisao Opštu istoriju beščašća, Kiš Enciklopediju mrtvih.
Nije mi poznato da postoji Opšta enciklopedija beščašća,. Ukoliko takva enciklopedija postoji, ili ukoliko se na njoj radi, priređivači bi u nju obavezno morali uneti odrednicu: Nebriga i nasilje nad ostarelim i nemoćnim roditeljima.