Noćno nebo?
Nešto "sjajno"?
Romantika?
Prvo seksualno iskustvo?
Hajde da probamo nešto sasvim drugačije!
Zamislite kako sa prijateljima izlazite na večeru u elitni restoran u gradu, poznat po tome što su ga pre vas posetili mnogi svetski političari i filmske zvezde. Možda čak i sada, odmah tu, sto do vas, sedi Šeron Stoun - ali vi to ne možete znati. Zašto? Zato što se ništa ne vidi. Restoran je u totalnom mraku. To-tal-nom! To je mrak kakav nikad u životu niste videli, ni zračka svetlosti nema da proviri niotkuda, i momenat u kome vam se "oči privikavaju na mrak" ne postoji. Vas uslužuju konobari koji se u tom mraku odlično snalaze, i oni vam pomažu, jer taj mrak poznaju mnogo, mnogo bolje od vas.
"Krompir vam je na 9 sati, špargla na 3 sata, grašak na 12 sati, šnicla na 6. Prijatno."
Nakon pet minuta pokušaja da escajgom navatate plen, odričete se slavnih predaka koji su viljuškom jeli mnogo pre kraljeva po evropskim dvorovima, i shvatate da ćete se najesti samo ako onome što je na tanjiru pristupite prstima. Naravno, pod uslovom da niste naručili supu. U tom slučaju, nema vam spasa. A teško i onima što sede do vas!
Prvi "Dining in the dark" ("Obedovanje u mraku") restoran otvoren je u Cirihu 1999. godine, i od tada se slični restorani otvaraju širom sveta. U njih dolaze političari, javne ličnosti, slavni glumci i pevači, ali i organizovane školske ekskurzije i radni kolektivi. Zašto? Da samo na par sati osete ono s čime slepi žive svaki dan. Da u veštački stvorenim uslovima na svojoj koži (odeći?) osete koliko umeća je potrebno da bi se čovek prosto nahranio. Svi, bez razlike, nakon tih par sati kući odlaze osećajući duboko poštovanje za slepe osobe. Često i duboku zahvalnost što su ih u mraku restorana svojim instrukcijama spasili od gladi!
Srbija je daleko od restorana uz pomoć kojih bi se ignorisanje slepih transformisalo u poštovanje. Srbija, čak i ne zna koliko slepih ima. Svetska zdravstvena organizacija procenjuje da ih je preko 12.000, a broj slabovidih - niko ne pokušava ni da nagađa. I, šta mislite, koliko od njih 12.000 bi moglo da radi u jednom "Dining in the dark" restoranu, kad bi ga neko ovde kojim slučajem otvorio? Reći ću vam, ali 'ajte vi prvo po šećera i vode, za svaki slučaj, naročito ako ste osetljivi, jer može da vam pozli od tog podatka.
Prema podatku iz 2005. godine, brojkom i slovima: 14 (četrnaest). Samo toliko njih je sposobno da, koristeći samo štap, hoda uokolo samostalno, bez ičije pomoći.
Zašto?
Nećete verovati: nema instruktora koji bi ih tome naučili.
Prema podatku iz 2005. godine, broj školovanih peripatologa (instruktora za obuku slepih u samostalnom kretanju), brojkom i slovima: 1 (jedan).
Broj priučenih 2005. godine, brojkom i slovima: 3 (tri).
O treniranim psima koji bi im pomagali, možemo pričati samo ako ćemo o naučnoj fantastici.
Poređenja radi, u Danskoj je 90% slepih sposobno da se kreću samostalno, tj. uz pomoć štapa ili psa. Onih 10% preostalih ne kreću se zato što ne žele da se kreću, a ne zato što ih tome nema ko naučiti.
I, šta ćemo sad?
S obzirom da oni ne mogu nama, nema nam druge - mi moramo njima! Kažem: MORAMO, zato što mi živimo u gorem mraku nego što je mrak u kome su oni rođeni. Mi živimo u mraku neznanja da oni uopšte postoje! Naš je mrak izlečiv, progledati možemo već samo primećujući da postoje, čak i kada oni ne mogu da izađu napolje da nam pokažu da postoje.
Država nema kad. NVO nemaju kad. Novinari nemaju kad.
Ko će onda?
Pa, verovali ili ne, oni za koje nikad ne biste pomislili da će istupiti u prve redove.
Glumci!
Juče je grupa glumaca, na čelu sa Mikijem Manojlovićem, otvorila novu pozorišnu scenu u Beogradu. Jednom mesečno, glumci će pred slepom i slabovidom publikom, izvoditi predstave po njihovoj želji, trudeći se da usput dočaraju i objasne čak i ono što nose na sebi.
"Sve što je zvuk, sve što je pokret, sve što je slika, sve što je mrak, sve što je svetlost", obratio se ovoj neobičnoj pozorišnoj publici Miki Manojlović, "radi na jednoj jedinoj i osnovnoj stvari koja je za mene najvažnija, i za sve nas najvažnija. To je mašta. Mašta. Mašta, koja je pokretač sveta. Mi ćemo se potruditi u godinama koje će trajati ovde u ovom prostoru da ta mašta radi jako."
Vest: Prva predstava za slepe u Srbiji
Nesumnjivo, glumci su ovde privilegovani. Imaće šansu da mnogo pre svih nas osete ono što je zarad izgradnje poštovanja prema slepima potrebno osetiti. I ja im zavidim. Pa, opet, nije baš da ni mi ništa ne možemo da uradimo da u svet slepih zavirimo. Ako omane mašta, uvek je tu crni povez koji možemo sebi staviti na oči i pokušati da tako proživimo bar jedan sat. Ili, za one ambicioznije: jedan ručak.
Čik ko sme!