Legao sam u krevet i nasao se u parku, na klupi, u plavoj pidzami koja nije moja. Vidim zenu koja me posmatra. Neka starica. Ima zutu maramu i mislim da joj sjaje oci. Baca mrvice hleba ispred sebe. Ne vidim ptice.
Iz zgrade preko puta iznose coveka na nosilima i stavljaju ga u beli kombi. Izbegavam da nam se oci susretnu i skrecem pogled ka decaku koji stoji pored fontane u parku. Pored njega je crveni flamingos. Cujem zvuk flaute, ali ne prepoznajem melodiju. Zatvaram oci i u sebi recitujem pesmu o brezama u Sibiru, o tome kako ih je mnogo i kako su radoznale i blage prema putniku koji luta tim sumama....
Cujem lavez psa. Ponadam se da je moj... Otvorim oci i vidim gomilu ljudi koji zure u mene. Opet zatvorim oci. Lavez se vise ne cuje. Cuje se smeh. Slusam taj smeh i polako pocinjem i ja da se smejem.
Opet otvaram oci i vidim da vise nema one starice. Mrve su jos tu. Ptica nema. Razmisljam o tome gde su ptice. Ne znam zbog cega ali ne mogu da podignem glavu i pogledam prema krosnjama. Mozda su ptice tamo, u tim krosnjama. Mozda cekaju da ustanem i odem. Pokusavam to da uradim. Ide tesko i sporo, ali cim sam na nogama lakse se krecem. Izlazim iz parka. Primecujem da nigde nema nikoga. Hodam pored obale reke koja je plava kao moja pidzama koju skidam sa sebe i bacam u reku. Plavo plavom, tako to sebi objasnjavam.
Prija mi vetar koji je poceo. Go sam i bos i ne znam zbog cega, zakljucujem da se vise necu vracati kuci.