Ne mogu da se setim tacno kako i kad smo se upoznale, Sonja Savic i ja: imala je 16 godina toga se secam i bila je drugarica Slavka Stimca s kojim sam se tada druzila. Mnogo je bila originalna i pametna. Ono lepa ne bih smela za Sonju da kazem jer nesto nije na to polagala ni volela. Bas kao ni ja : oblacile smo se u radnicka ex yugoslav odela, nosile kose a ne frizure i pre svega se trudile da nam ne bude dosadno u zivotu. E da, zivot je bio naporno dosadan u uredjenoj Titovoj Yu bez ratova. Narocito za umetnicke i druge slobode. Ama svaka rec izvan dozvoljenog kulturnog talasanja bila je vagana, mistifikovana pa i opasna po izgovaraca bez neke vece zaledjine. Ja nisam zivela u Beogradu ali sam dolazila da snimam , govorim, i tako i ostala u jednom trenutku. Imala sam oko ausajderke i osecala te ogranicene slobode ali onda sam ih integrisala. Eto nesto sto sam kod Sonje gledala in reverse. Svakim danom je postajala sve borbenija. Da bih izbegla da napravim jedan dosadan naruceni film za BEKO, uvela sam karakter Sonje, nevidljive vile koja u skoro svakom kadru nesto radi odeci, direktorima objektima. Naravno scenario nije prosao ali smo zato Sonja i ja ostale drugarice. Imam te fotografije, sa probnih snimaka ali ih nisam jos digitalizovala. Pretenciozno je reci da jos u tim fotkama cuci Greta Grabo ali eto, napisah.
Nekako su ovi nekrolozi uvek o nama a ne o mrtvima. O tom secanju i delu koje nestaje. Trenutno sam u Amsterdamu, propustila sam svezu vest kao mozda i onaj direktan bol, ali kad sam saznala nesto me je srozalo zesce: boze ode jos jedna osoba s kojom mogu da se slozim zasto je dobro biti marginalac u mejnstrimu narocito u zemljama u kojima taj mejnstrim i ne postoji kao nesto homogeno vec je neka imporvizovana tante za kukuriku egomanska umetnicka scena. Jer ima ljudi koji zaista vole umetnost i to sto rade: posveceni su joj kao religiji kao drogi. Uzivaju i zive od nje. Sonja je bila takva. Vidjala sam je sve ove godine ponekad i slucajno i bez obzira u kome stanju da je bila, nije gubila tu strast i moc da se bori i govori. Da razmislja i dela. Pre nje je umrla moja Biljana Bez ideja, vrlo slicna Sonji stvorenje, I u zivotu i smrti. Izmedju njih je umro Nenad, nas zajednicki drug i vise od toga. Ajde sada da ga ne tupim sa beskrajnom listom damned and beautiful jedne generacije. Uostalom ja njoj ne pripadam do kraja ali sam uvek bila njihov fan ili stit.
Ne znam koliko je vas gledalo te Sonjine videos, ne znam koliko vas ovde na ovom blogu ikad gleda artsy hardcore videos. Meni oni neodstaju. No bez obzira sto nikad nisu bili deo mejnstrima, nikad kao danas u Srbiji nisu ni bili toliko marginalizovani i nevidljivi. U smislu da prosto i ne postoje. A likovi kao Sonja S toliko skrajnuti i stigmatizovani da zaista im nista drugo i ne preostaje nego da se i fizicke sklone ratnickom menjstrimu s puta. Tako sto nam sada nema vise Sonje Savic ni fizicki da je slucajno sretnemo na pijaci, kao ja poslednji put pre izvesnog vremena, nista nece poremetiti nasu kulturnu camotinju kao ni njenu vulgarnu glasnost. Amen.