Vozio sam vec skoro ceo dan. Kuma je sedela do mene i nadoknadjivali smo godine i godine propushtenih razgovora. Devojchice su nas zabavljale sa zadnjeg sedishta. Vesele i chavrljave, bilo im je izmedju sedam i devet godina, tri njih, svima prvi put da idu na more. Mislio sam kako je ovih zadnjih desetak godina bilo prokleto. Kad je meni bilo devet godina ja sam vec devet puta bio na moru. Verovatno i vishe od devet puta.
Nije lako kada roditej zna da je njegovo detinjstvo bilo jednostavnije i lepshe nego ono shto je ponudio svojoj deci. U nashem sluchaju, cela generacija roditelja je nosila tu muku u grudima. I nije vazhno shto su godine bile teshke i shto nishta bolje i nismo mogli. Tishti i dalje. Ali evo stvari idu na bolje, ratovi su prestali i ljudi su pocheli ponovo da putuju. I evo nosimo ove tri devojchice da im malo pesak shkripi pod nogama, da ih sunce okupa, i da upiju miris mora. Pokushavamo da im napokon poklonimo sedam toplih i srecnih dana, kakvih smo sami imali na hiljade.
I kad smo vec bili nadomak granice, na dva sata od mora, meni sinu crna misao. Nismo se setili da ponesemo punomocja za devojchice. Za nijednu od njih. Ja i moja devojchica imamo razlichita prezimena i razlichita drzhavljanstva. Duga pricha. Ukratko, oba su joj po majci. Kuma i njena devojchica takodje imaju razlichita prezimena i razlichita drzhavljanstva. Kum je dobio iznenadnu shansu da pobegne daleko odavde i iskoristio je. Uzeli su se s kumom na brzinu, sve je trebalo urediti za manje od tri nedelje i nije bilo vremena za komplikacije sa papirima. Tako je kuma ostala sa svojim prezimenom i drzhavljanstvom, a njihova devojchica je nosila kumovo prezime i drzhavljanstvo daleke zemlje u kojoj se rodila. Kuma, od kada je otishao, nisam vishe video, a evo sad mu i devojchicu vidim po prvi put. A ona treca devojchica je kumina sestrichina. Naravno, ima drugo prezime i drzhavljanstvo. Kuca u koju smo poshli na more pripada kuminoj sestri. Javile komshije da kuca stoji, da nije ni zapaljena, ni porushena, chak ni pokradena. Pre par dana je ona vec tamo otishla da je otvori, da je malo osposobi i provetri pre nego mi dodjemo.
Ako nas ne puste trebace nam opet ceo dan vozhnje nazad, pa onda ganjanje papira, i dok se sve sredi kuma ce vec morati da podje. Nishta od mora, nishta od sladoleda.
Nashu kolonu vozila je obradjivao mlad chovek. Jedva dvadesetak. Moj komshija ima teoriju da su takvi najgori. Kazhe da ne pamte ishta dobro. Ne secaju se da se ikada putovalo, zhivelo, i smejalo se. Pamte samo nesrecu, ratove, bombe, paljevine, ubistva, i kradju. Kroz chitavo njihovo pamcenje unatrag, sve je beskonachan niz tuge, muke, i mrzhje. Kazhe, tachno takvi su nas ojadili. Od onog proshog velikog rata chitava generacija dece je ostala gladna i neutopljena. I nikad, u dushi, tu glad nisu utolili i nikad se nisu ogrejali. A kada su dovoljno odrasli i uzeli sve konce u svoje ruke, naplatili su svoje patnje jedino kako su umeli. Kazhe, opet je posejano. Kad ovi danashnji, koji bolje ne pamte i za bolje ne znaju, za trideset do chetrdeset godina postanu okosnica drushtva, bice opet zhetve.
Nisam ranije obracao pazhnju na komshijine tricharije. Ali tad sam ih se setio. Svashta sam mislio dok je bash takav mladic pomno proveravao nashe pasoshe. Mrshtio se, dizao obrve, pogledavao u nas strogim izrazom artiljerijskog potporuchnika, pa opet okretao pasoshe, uporedjivao, i neodobravajuci okretao glavu. Pet prezimena, pet drzhavljanstva, vecina iz zemalja sa kojima se do juche ratovalo. Kad je promrmljao neshto, dao mi nazad svih pet pasosha i podigao rampu jedva sam shvatio da treba da podjem. Da nas je pustio.
Kuma se pochela smejati josh dok smo prolazili kroz rampu. Pomislih, dobro laknulo je i njoj pa se smeje. A ona se smeje lepo, srchano i zarazno, pa sam i sam pocheo da se smejem. Vidi ona da ja nemam pojma zashto se smejem, pa joj josh smeshnije. Uto su se i devojchice zarazile, pa se i one pochele kikotati. I smejemo se mi par kilometara, ne mozhemo doci sebi, dok nisam nekako uspeo da je pitam da mi pobogu kazhe zashto se svi smejemo. I kazhe mi, i dalje se savijajuci od smeha, da mi je onaj mladic na granici rekao, dok mi je vracao pasoshe,
- E moj burazeru, nije ni tebi lako.