U trci za Belu kuću, Barak Obama nastoji da ubedi belo i hispanoameričko biračko telo, naročito kada je reč o siromašnim slojevima. Smanjeni socijalni sadržaji njegovog programa, kao i opšta prihvatljivost njegovih govora, možda su zapravo hendikep. Njegova kampanja, isto kao i uključivanje u vladu nekoliko ministarki "različitog porekla", postavlja granice egalitarnom pristupu, ograničavajući se na uspon - ili promociju - nekoliko ličnosti.
Tokom kampanje Baraka Obame, "rasno pitanje" dva puta je izbijalo na površinu. Prvi put januara ove godine, na dan pobede ovog kandidata na preliminarnim izborima u Južnoj Karolini. Odgovarajući na komentare Vilijama Klintona koji je ovaj rezultat pripisao velikom broju crnačkih glasova u Karolini, gomila odana Baraku Obami dočekala ga je skandirajuci: "rasa nije važna!"
(...)
Drugi put ovo pitanje se pojavilo u martu kada je reagujući na kontroverzne propovedi svog bivšeg pastora Džeremije Rajta, demokratski kandidat održao govor o jednom "savršenijem jedinstvu" i tada je izjavio da "rasa jeste problem... koga nacija ne sme sebi dozvoliti da zanemari" i započeo je, prema brojnim komentatorima, "nacionalni dijalog o rasnom pitanju", raspravu za kojom, kako se čini, postoji potreba.
Ako smo napisali "kako se čini" to je zato što svakom bar malo zainteresovanom posmatraču pada u oči da Amerikanci obožavaju da pričaju o rasi i da to čine već vekovima mada danas vole da kažu kako... Amerikanci ne vole da pričaju o rasi. Ali mnogo su manje govorljivi kada je reč o klasi. O tome se Barak Obama vrlo škrto izrazio kada mu je prilikom prikupljanja fondova u San Francisku izletela primedba o "ogorčenosti" siromašnih ljudi. Obama je 6. aprila izjavio da siromašne Amerikance obuzima ogorčenost što ostaju bez posla i što su svakog dana sve siromašniji, često navodeći da pribegavaju "oružju ili religiji, mržnji prema onima koji se razlikuju od njih, neprijateljstvu prema useljenicima i međunarodnoj trgovini".
I ovlašan pogled omogućuje da se uvidi kontradikcija između ova dva momenta: između parole "rasa nije važna" i diskursa koji objašnjava zbog čega je ona ipak važna. Međutim, kontradikcija nestaje čim shvatimo da ono što opravdava ovaj diskurs - istorija američkog rasizma - jeste takođe ono što obećava skandirana parola - ideja da će izbor crnca za predsednika predstavljati veliki korak u konačnoj pobedi nad tom prošlošću. Što svakako i jeste slučaj.
Međutim, obećanje da je moguće prevazići dugu istoriju rasne podele i rešiti u XXI veku problem koji je gospodario XX vekom, dalo je kampanji Baraka Obame njen potpuni smisao. "Promena u koju se može verovati", nije ideološka promena (Barak Obama i Hilari Klinton gotovo da se ne razlikuju u ovoj tački; da su demokratski elektori zahtevali promenu ideološkog kursa njihov kandidat bio bi Džon Edvards); to je kulturalna promena. A njena osnovna osobina jeste da se više ne moze tražiti, već da se mora ostvariti. Tu promenu može izvesti samo crnac. Birati belca koji kaže "rasa nije važna" je jedna, a birati crnca koji govori isto, sasvim je druga, znatno ubedljivija stvar.
Na taj nacin kampanja Baraka Obame bila je i ostala u potpunosti usmerena na rasno pitanje, a naročito na antirasizam kao progresivnu politiku. Bilo da pobedi ili ne na preliminarnim izborima (možda baš ako ne prođe na njima), njegova kampanja daje progresivnomom krilu Demokratske stranke sliku pastira koji Amerikance vodi ka jednom egalitarnijem i otvorenijem društvu - ne samo za crnce vec i za Azijce, Latinoamerikance, žene i homoseksualce. Problem koji ova slika nosi sa sobom (problem koji objašnjava suštinu njene privlačnosti), jeste da je ona lažna. Ne lažna u smislu da zahvaljujući borbi protiv rasizma nije postignut veliki, mada nedovoljan napredak, već lažna u smislu da ovaj napredak američko društvo nije napravilo ni otvorenijim ni egalitarnijim. U mnogim stvarima ono je danas manje otvoreno i manje egalitarno od društva iz doba južnjackog segregacionizma, kad rasizam ne samo što je vladao u društvu, već je iza sebe imao i podršku državnih organa.
Kad "identitet" dobije prednost nad prihodom
Neoliberalnu ekonomsku politiku često prati izuzetno veliko uvažavanje kulturnih, etničkih, a ponekad i verskih razlika. I velika tolerancija prema razlikama u bogatstvu i prihodima. Oni kojima jezik indicija ekonomske nejednakosti nije nepoznat, odmah će priznati da se nejednakost u Sjedinjenim Državama povećava kad saznaju da je 1947. godine (kad su segregacionistički zakoni na jugu zemlje bili u punoj snazi), Ginijev koeficijent kojim se meri nejednakost prihoda u zemlji bio 0,376. (Nula predstavlja apsolutnu jednakost - svi imaju isti prihod, a broj 1 apsolutnu nejednakost - jedan čovek poseduje sve bogatstvo). Godine 2006. on je dostigao 0,464. Ovde se radi o jednom značajnom povećanju. Sjedinjene Države su 1947. bile u istoj kategoriji (mada pri dnu liste) sa zemljama Zapadne Evrope; 2006. pale su na nivo Meksika i Kine.
Nama u stvari nije potreban ovaj indikator da bismo shvatili veličinu problema. Tako je 1947. godine 20% američkog stanovništva dobijalo 43% godišnjih prihoda. Godine 2006. posle mnogo godina borbi, često uspešnih, protiv rasizma, seksizma i heteroseksizma, 20% Amerikanaca prisvaja 55,5% ukupnih prihoda. Bogati su dakle postali još bogatiji.
Borba za rasnu i polnu jednakost - borba u kojoj je Demokratska partija postigla relativan uspeh - nije prema tome dovela do više ekonomske jednakosti. Ona se čak pokazala spojiva sa još većom nejednakošću i sa formiranjem jednog još elitizovanijeg društva. To se, uostalom, da objasniti: antirasističke i antiseksističke borbe nisu kao glavni cilj imale povećanje jednakosti u društvu, smanjivanje, pa čak i uklanjanje jaza između elite i ostatka društva. Česće se radilo o tome da se u elitu unese rasna i polna različitost, što bi onda doprinelo njenom legitimitetu.
Zbog toga mere poput ''pozitivne diskriminacije'' prilikom upisa na univerzitet imaju simboličnu, ali za američke progresivce, suštinsku ulogu. Ona im garantuje da niko neće biti isključen sa mesta poput Harvarda ili Jejla zbog razloga povezanih sa diskriminacijom. Ali ova mera nije ni dotakla glavni razlog isključivanja - bogatstvo. Prema slavnoj primedbi Ričarda Kalendžerdža, na 146 američkih univerziteta imate ''25 puta više šansi da sretnete bogatog nego siromašnog studenta''. Ne zato sto su siromašni studenti žrtve diskriminacije, već zato što su siromašni. Oni, dakle, nisu dobili vrstu obrazovanja, ni povoljne materijalne uslove koji bi im omogućili da uspešno konkurišu na neki elitni univerzitet, a još manje da na njemu dovrše studije.
Pozitivna diskriminacija govori nam da je problem u rasizmu. I da se rešenje sastoji u tome da među sinovima i kćerima bogataša budu zastupljene sve boje. Ova definicija "rešenja" nastavlja se i u profesionalnoj aktivnosti, jer borba za postizanje rasne i etničke različitosti nastavlja se i među advokatima, profesorima, novinarima, i svim drugim zanimanjima, čiji ugled i prihodi otvaraju put ka elitnom društvu. Cilj je, dakle, da se nametne model društvene pravde koji se zasniva na srazmernoj zastupljenosti rase i pola. Logično, svako ko želi da vidi jednu raznoliku elitu ne može očekivati ništa lepše od izbora crnog predsednika. Odmah posle toga dolazi izbor bele žene u Belu kuću.
Ali, ako je cilj pre da se smanji realno postojeća nejednakost (prihoda i imovine), a ne samo polna i rasna nejednakost, ako se ambicija odnosi na pružanje podrske političkom programu koji će se usmeriti protiv nejednakosti nastale ne zbog diskriminacije (koja je uostalom danas u Sjedinjenim Državama vrlo retka) već zbog neoliberalizma, onda ni crni senator ni bela senatorka nemaju mnogo toga da ponude.
Jer ovo dvoje demokrata nisu u stanju da javno priznaju (to se videlo u njihovoj debati u aprilu), da Amerikanci koji godišnje zarađuju između 100.000 i 200.000 dolara ne pripadaju srednjoj već višoj klasi. Gospođa Klinton se obavezala da "ne povećava porez koji pogađa Amerikance iz srednje klase, čiji je godišnji prihod manji od 250.000 dolara."; Barak Obama, koga je za preteranu popustljivost po pitanju smanjenja poreza optužio novinar Čarls Gipson koji je utoliko žešći u svojim napadima jer zarađuje 8 miliona godišnje..., takođe se obavezao da neće povećavati porez onim obveznicima koji godišnje zarade manje od 200.000 dolara. (Smanjenje poreza koje je u više navrata Kongres izglasavao izmedju 2001. i 2003. na podsticaj predsednika Buša, treba da istekne 2011. to jest za vreme mandata budućeg predsednika. Džon Mekejn obavezao se da će ovo smanjenje produžiti pa čak i učiniti stalnim. Klintonova i Obama sa svoje strane najavili su da će ovo sniženje dovesti u pitanje kad je reč o višoj klasi). Samo 7% američkih domaćinstava raspolaže godišnjim prihodom većim od 150.000 dolara, 18% prima više od 100.000 dolara; a više od 50% zarađuje manje od 50.000 dolara. Ako postoje demokrati koji smatraju da oni koji godišnje zarađuju 200.000 dolara sačinjavaju deo srednje klase pa prema tome treba da plate manji porez, onda nam republikanci nisu ni potrebni.
Drugim rečima, Klintonova i Obama simboli su američkog "progresivizma" čija politika ne odobrava i odbacuje nejednakosti koje nisu rezultat diskriminacije, već onoga što se obično naziva eksploatacija. Kao što smo mogli i da pretpostavimo, nemilosrdna borba koja se vodila između dva demokratska kandidata, bila je prepuna imputiranja rasizma s jedne, i seksizma s druge strane.
U avgustu 1967, tri godine posle izglasavanja Zakona o građanskim pravima (ovaj zakon donet 1964. zabranjuje svaku diskriminaciju zasnovanu na rasi, boji kože, polu, nacionalnom poreklu, u svim delatnostima koje se tiču zapošljavanja), u času kada su napori da se ostvare prava garantovana zakonom bili tek u začetku, Martin Luter King je već postavio pitanje: "Kakav će biti naš sledeći zadatak?" Pastor je bio veliki borac za građanska prava, ali je bio i više od toga; njegovi ciljevi bili su znatno ambiciozniji. Radilo se, kako je jednom prilikom izjavio, o potrebi da se stekne svest o tome da u Sjedinjenim Državama živi 40 miliona siromašnih sto mora dovesti do "preispitivanja ekonomskog sistema, do zahteva za pravednijom raspodelom bogatstva, do osporavanja kapitalističke ekonomije".
U Americi je oduvek bilo (a tako je i danas) više belih nego crnih siromaha; King je toga bio svestan. On je znao da antirasizam ne može rešiti problem ekonomske nejednakosti u onoj meri u kojoj rasizam nije ni bio izvor te nejednakosti. On je isto tako bio svestan da će svako osporavanje "kapitalističke ekonomije izazvati žestoko protivljenje". Martin Luter King je ubijen pre nego što je mogao da povede tu borbu; a žestoka opozicija koju je predviđao, nije imala razloga da se pojavi, jer do pomenutog osporavanja nikada nije ni došlo. Ne samo zbog antirasističkog pokreta za građanska prava, već i zbog pojave feminizma, borbi homoseksualaca i pojave "novih društvenih pokreta" u potpunosti spojivih sa "kapitalističkom ekonomijom" protiv koje je King hteo da krene u rat.
Još uvek je moguće da Obama ili Klintonova krenu u borbu u koju je Martin Luter King nameravao da krene, ali je to malo verovatno. Neoliberalizam se bez teškoća prilagodio pitanjima rase i pola; izgleda da mu sada kandidat rase i kandidatkinja pola vraćaju uslugu.
Volter Ben Majkls,
profesor Univerziteta u Ilinoisu
Preuzeto sa sajta grupe Cružok: www.myspace.com/cruzokcruzok