Kao i u mnogim drugim slučajevima, u ovom slučaju takođe spadam u manjinu građana (i pravnika) koji smatraju da su mišljenja Badinterove komisije bila sasvim OK i da ih je trebalo prihvatiti. Spadam i u one koji smatraju da mišljenja Komisije po kome se pitanja sukcesije država rešavaju na temelju međunarodnog prava, ali i pravičnosti, kogentnih normi, a naročito poštovanju osnovnih ljudskih prava, prava naroda i prava nacionalnih manjina (mišljenja 1 i 9) treba da budu primenjena i u slučaju Kosova. Ovo znači da Srbija upravo zbog razloga pravičnosti, nepoštovanja ljudskih i manjinskih prava i svega što se do sada desilo nema prava (ili ne bi trebala) da poriče kosovsku nezavisnost. Štaviše, ukoliko već nečim želi da se bavi na Kosovu, to eventualno mogu biti ljudska i manjinska prava – na način na koji se npr. Mađarska bavi ljudskim & manjinskim pravima Mađara u okolnim zemljama.
Ne znam zašto ama baš svaki novinar postavlja pitanje „DA LI SRBIJA IMA PRAVO da proglašenje nezavisnosti Kosova iznese pred Međunarodni Sud Pravde?“ Pravila su veoma jasna i ne postoji razlog zašto Srbije ne bi smela. Tu dolazimo do onog ključnog momenta, kada ono „mišljenje“ sa početka teksta dolazi do izražaja. Naime, svaki novinar & patriJota smatraju da je NEGLASANJE „velikih zemalja“ ustvari poricanje prava Srbije da svoj „slučaj“ iznese pred MSP. Štaviše, lobiranje ovih zemalja se proglašava „PRITISKOM velikih sila“, dok je isto ili slično lobiranje Srbije proglašeno „diplomatskom pobedom“ i „rezultatom rada naše diplomatije“. Koliko sam shvatio novinare i patriJote, velike zemlje nemaju pravo da glasaju PROTIV, ako Srbija pokrene neku inicijativu. Za razliku od njih, Srbija ima pravo da NE POŠTUJE presudu Međunarodnog Suda Pravde koja se tiče genocida u Bosni i Hercegovini.
Da je duh Miloševićevog neprihvatanja mišljenja Badinterove komisije veoma živ, videlo se i na primeru Crne Gore i Makedonije. Naime, iživljavanje nad ova dva suseda koje nisu sproveli čak ni Milošević i Koštunica, u delo je sproveo Tadić. Ukoliko vam sve izjave političara i predstavnika vlasti nisu dovoljan dokaz, onda pogledajte kako je gotovo ignorisano priznanje Kosova od strane Portugala koje se desilo 7. oktobra (2 dana pre Crne Gore i Makedonije). Objašnjenje kako su se posle usvajanja Rezolucije Generalne Skupštine UN „stvari promenile“ deluju isto toliko realno kao tvrdnje da Srbija „nema ništa“ sa genocidom u Srebrenici i sistematskim kršenjima ljudskih prava na Kosovu tokom 90-tih. Uveravanja da su priznanja iz Skoplja i Podgorice "tempirana" ne govore nam ništa - tempirano ili ne, priznanje je samo priznanje.
Predsedniče Tadiću, Kosovo je prestalo da bude deo Srbije onih dana kada je počelo da se doživljava kao parče zemlje i šaka Srba koji tamo žive. Da stvar bude zanimljivija, upravo Milošević je konačno napustio Kosovo i „čestitao mir“ onog trenutka kada su građani van Kosova „poručili“ da im je bitnija famozna trafo stanica „Beograd 5“ (kraj maja i početak juna 1999.) i da dobiju vodu (zavisilo od popravke trafo stanica) nego Kosovo na kome nikada nisu ni bili. Koštunica nije naučio ovu lekciju od prethodnika, a vi bi ste mogli.