Evo jednog intervjua koji sam uradio pre dva dana i ne mogu odoleti da ga pored novina za koje radim, ne objavim i ovde...
Intervjuisana osoba je koleginica blogerka i premda su njeni stavovi široj blog javnosti dobro poznati, mislim da je izložila veoma interesantne detalje vredne rasprave. Nadam se da će se koleginica uključiti u raspravu..
JELENA MILIĆ - direktorka Centra za evroatlanske studije iz Beograda
Jelena Milić ( 1965), direktorka Centra za evroatlanske studije iz Beograda, zanimljiva je pojava na srpskoj društvenoj i političkoj sceni. Kao javna ličnost afirmisala se građanskim i političkim aktivizmom, čiji su početci bili u Helsinškom Odboru Srbije i Otporu. Iako danas nije direktno politički i stranački angažovana, treba pomenuti da je godinama bila član Građanskog saveza Srbije. Objavljivala je kolumne i tekstove u beogradskom «Danasu», novosadskom «Dnevniku», prištinskoj «Gazeta Javi». Čest je gost različitih medija gde se traži njeno mišljenje na spoljnopolitičke teme vezano za Srbiju i region Jugoistočne Evrope. Redovno objavljuje tekstove na vrlo čitanome blogu b92, gde je jedna od najčitanijih blogera. Angažovala se vrlo intezivno u Forumu za međunarodne odnose Evropskog pokreta u Srbiji, bila nekoliko godina istraživačica i analitičarka u Kancelariji Međunarodne krizne grupe iz Vošingtona za SCG. Radila je i kao pomoćnica Gorana Svilanovića predsedavajućeg prvog radnog stola Pakta za stabilnost Jugoistočne Evrope. Trenutno je direktorka Centra za evroatlanske studije iz Beograda, think tank organizacije koja se bavi proučavanjem integracionih procesa, odbrambenih politika i međunarodnih odnosa vezanih za ova pitanja.
- Gospođo Milić, evo, upravo ste doputovali iz Praga gde ste prisustovali međunarodnom skupu vezanom za predstojeće Češko predsedavanje Evropskom unijom. Kakav je to skup bio i šta su bili njegovi osnovni akcenti?
To je skup koji su organizovale češke think tank organizcije zajedno sa njihovim Ministarstvom spoljnih poslova. Debatovani su prioriteti češkog predsedavanja EU, vrlo ambiciozno postavljeni. Ukratko sasvim, ono što je za Srbiju i Hrvatsku najzanimljivije - ima šanse da Hrvatska 2009 podigne nivo svojih odnosa sa EU, a i posvetiće se povećani napori da se preostale članice EU ubede da priznaju Kosovo, jer sadašnje nemanje zajedničke pozicije dosta otežava situaciju. .
- Poslednjih meseci smo mogli često čitati vaše kritike upućene na adresu predsednika i vlade Srbije, a vezano za evroatlanske integracije i pitanja odbrambene politike. Šta konkretno zamerate aktuelnoj državnoj politici Srbije vezano za ta pitanja?
Zameram im to što nemamo jasno preciziranu odbrambenu politiku pre svega. To je vrlo ozbiljna i neodgovorna situacija. Ne kažem to ja, to priznaje i sam ministar odbrane. Tokom 2006. godine, formirana je grupa pod „kišobranom” Norveške vlade u partnerstvu sa NATO da se sprovede reforma sektora bezbednosti, ali se stalo zbog pregovora o statusu Kosova. Reforma je potrebna čak i kad smo vojno neutralni, ma kako to bio eksluzivno definisan pojam i ma kako Srbija to posatla preko noći bez ekspertske i javne rasprave. Dodatno, mislim da je sadašnja situacija u kojoj politički zapad svako novo priznanje Koosva od strane zemalja iz regiona vidi kao korak ka povećanoj stabilnosti regiona, Srbija to uporno naziva povećanjem nestabilnosti. Time implicira da će ona svojim reakcijama doprineti tome. To nije dobro. Mi smo smanjili nivo saradnje sa KFOR iz političkih razloga. To je faktor destabilizacije, i sve se to „knjiži”, kao i naše protivljenje uspostavljanju misije EULEX, jer je sad, pogotovu na Severu Kosova, potpuna pravna anarhija koja je takođe bezbednosni rizik. Zameram im što više ne hpase i ne isporučuju Mladića.
Zameram im što nas približavaju i dalje Rusiji iako vide kavu reputaciju ima i kako se olako odnosi prema našim interesima kad asu iole suprotstavljnji njenim.
Zameram im što javnosti ne daju iskrenije infomracije koliko su pojedine opcije ostvarljive. I ovaj drugi paket, oko zamajavanja i približavanja Rusiji ima bezbednsnu komponentu.
Zameram joj što još nije ni počela da sistemski rešava ubistva vojnika na redovnom služenju vojnog roka, a bilo ih je minimum 5 u zadnjih par godina. To govori koliko je rad bezbednosnih službi netransparentan, a rad posebnih odeljnja okružnsh sudova za vojna pitanja pod pritikom.
- Jesu li uopšte moguće EU integracije, a da nema integracije u NATO, odnosno pod zajednički bezbedonosni evropski kišobran?
Jesu. NATO i nije zajednički evropski bezbednosni kišobram, već trans-atlantski. To je bitna razlika.
EU sama pokušava da razvije neku formu zajedniček i bezbednosne i spoljne politike, ali mislim da bezbednosna još dugo neće zaživeti, i da će se za par godina NATO toliko konsolidovati da će i ostatit samo zajedniča trans-atlantska bezbednosna komponenta.
Mislim da je to mnogo ekonomičnije i sa aspekta bezbednosti bolje.
EU je svesna razlika u okolnostima koje su vladale u istočnoevropskim zemljma koje su mahom prvo ušle u NATO pa u EU i onih na Zapadnom Balkanu. Tamo je NATO bio „brzi voz” da se pobegne od ruskog uticaja, koji ovde nikad nije poprimio tako tešku formu, pa NATO nije viđen kao spas od toga. Plus, uloga NATO u Bosni i Hercegovini 95. i u Srbiji sa Kosovom 99. je objektivno jaka prepreka. Geostrateški značaj zemlja istočne Evrope i Zapadnog Blakana se dostarazlikuje.
Od ulaska Bugarsek i Rumunije u NATO i EU, pogotovu. Ono što je bitnije a o čemu se malo priča i u svetu i kod nas, jeste dalja sudbina UN utemeljenog u kvotu milenijumskih ciljeva eksplicitno navednog koncepta odgovornost da zaštiti ( i građanstvo druge države ako treba ako sama država nije u stanju to da uradi kod masovnih kršenja ljudskih prava). Mislim da su sudbina tog koncepta i pitanje de-legitimizacje humanitarnih intervencija, pogotovu u stanju ideološk-vrednosne blokade SB vrlo bitni. Ima naznaka da će oni konačno doći na dnevni red, upravo u UN što je dobar znak. Ovo moraju imati u vidu i javni zagovornici naših NATO integracija, jedno 5-6 ljudi nažalost ne više, koji se olako oslanjaju na tu pogrešnu percepciju da je NATO članstvo preduslov EU integracija.
- Koliko je pitanje Kosova faktor koji Srbiju udaljava od NATO pakta, odnosno koliko je to ometajuća činjenica državnom rukovodstvu da „pređe rubikon” i redefiniše državnu odbrambenu politiku?
Odnosi na relaciji Srbija, status Kosova i NATO su objektivno komplikovani. Bez obzira na moje zalaganje da Srbija postane deo zapadne političke zajednice koju simbolizuje NATO, a koja se kod nas neretko reducira na netačnu definiciju vojnog saveza, ja imam razumevanja za te probleme. Bilo bi nekorektno optuživati vlast, sada, da naše evro-atlantske integracije i eventulano članstvo ne koristi kao mehanizam za „odbranu” Kosova u formalno-pravnom sastavu Srbije. Iako to EU ne kaže eksplicitno, mislim da se naš odnos prema statusu Kosova, trenutno pre svega u vezi opstrukcije koju činimo uspostavljanju misije EULEX i formiranaj kosovskih bezbednosnih snaga, percepira kao prepreka procesu pridruživanja.
NATO je tu još jasniji - zemlje koje imaju nerazrešene teritorijalne situacije nisu pogodne za kandidaturu. Hoću da kažem, teško da teoretski možemo da postanemo članica EU i NATO. pa da kao takvi branimo svoj suverenitet i teritorijalni integritet, pre nego se potpuno raščiste odnosi oko Kosova, makar to tražilo i promenu ustava. No, treba se podsetiti da je za tako nešto bilo više prilike u prvim godinama posle petooktobarskog početka promena u Srbiji.
Da smo tada, u tom momentu, kad nam je međunarodna zajednica širom otvorila vrata, usvojili civilizacijske norme, da smo se ponašali i odlučno kretali ka standardima zapadne demokratije, što je jako dobro shvatio ubijeni premijer Đinđić, pitanje je kako bi bio određen definitivni status Kosova.
Ne treba zaboraviti da i pored standarda za članstvo, politička odluka unutar EU i NATO može neki put da bitno ubrza proces. No, duboko antizapadnjaštvo koje sada Koštuničino okruženje više i ne krije, te široko odbijanje da se suočimo sa nedavnom ratnozločinačkom prošlošću dela naših, donekle odmetnih, institucija i nespremnost da preuzmemo deo odgovornosti koje kao društvo koje je to previdelo, tolerisalo ili podržavalo imamo, doveli su do toga da Đinđić bude ubijen a naš evrotalnski kolosek zabarikadiran.
No, građani Srbije nisu politički neuki. Oni, makar intuitivno, prepoznaju svoje dugoročne interese, a i percepiraju zapadni svet ne samo kroz vizuru NATO intervencije i procesa odlučivanja o novom statusu Kosova, već i šire. Vrednosno, ekonomski pa i na osnovu toga koliko su stabilne te zemlje. Tako da u Srbiji, i pored 10 godina intenzivne anti NATO retorike, imamo između 20% -26% ispitanika koji su za naše NATO integracije. Zamislite koja bi to podrška bila da je javnost samo malo iskrenije i tačnije bila informisana o stvarnim razlozima intervencije te da smo započeli dublji proces suočavanja sa prošlošću. Brine, što su pro NATO snage, ako ih uopšte i ima u Srbiji, tihe i nekativne, i pored našeg odnosa prema statusu Kosova. Ovde mislim čak i na LDP . One su morale pre svega energičnije demantovati lažne konstrukcije koje su se, pogotovu u periodu direktnih pregovora oko statusa Kosova plasirale, ne samo u tabloidima, već i mejn strim medijima i koje su dolazile i od političara na vlasti i pralmentaraca na primer.. One bi i sad, morale da kažu jasnije na primer, da će vrlo skoro Srbi iz Hrvatske, Srbi iz BH, Srbi iz Crne Gore, postati deo NATO zajednice, a da će na Kosovu bezbednost čuvati snage pod kišobranom NATO, te da samo mi ostajemo na drugoj strani!
Morale bi da informišu našu javnost šta sve NATO radi na Mediteranu i Bliskom istoku ( uspostavlja partnerstva sa skorom svim zemljama regiona kroz direktna partnerstva i saradnju), koliko su veliki izazovi energetska sigurnost, sajber terorizam i drugo čime se NATO već sada bavi i gde se priprema da bude još efikasniji u budućnosti. Nažalost, umesto toga, dopustili su da se konstrukcije tipa „NATO je američka ubilačka mašina” razvlače u javnosti.
Nema informacija i edukacije ni političke ni šire javnosti o neupitnim činjenicma poput mehanizma odlučivanja u NATO, apsolutne suverenosti koju zemlje članice zadržavaju i sličnih odrednica. NATO se predstavlja ko neprijatelj EU, kao da većina zemlja EU nije ujedno i članica NATO, a i ono malo što nije kao da nema vrlo tesne veze i ne učestvuje u skoro svim NATO misijama.
Zbog svega navedenog imam bojazan da ljudi, pre svega iz vrha DS i G17+, u stvari, nikad nisu ni bili iskreno zainteresovani za atlantski kolosek, mada su upravo oni u tom periodu Koštunicu optuživali za sporu dinamiku naših integracija, a za vreme Koštuničinih vlada smo i primljeni u PfP, otvorena je NATO vojna kancelarija za vezu ovde, potpisivani su transportni sporazumi, vojska uspostavljala čvršću saradnju sa NATO komandnim strukturama.
Sve to nije stalo ni kada smo se proglasili „vojno neutralnima”....Izgleda da je neki eventulani ekonomski interes koji mogu i personalizovati a koji ima veze sa Rusijom, dovoljan da se od priče o „interoperabilnosti” naše Vojske sa NATO snagama skrene ka netransparentnom broju povećanja ljudstva i drugim naznakama skretanja sa tog kursa. Nisam sigurna koliko verujem u ideju da se recimo MAP ( akcioni plan za članstvo) kao jedna dugoročno zgodna forma povećanog nivoa uključenosti koja je ipak daleko od člantva, uskoro realizuje, mada je bilo najava naših zvaničnika da je to cilj o kome se samo mnogo javno ne priča da se ne bi iritirala javnost. Mislim da je u pitanju generalno skretanje sa zapadnog vrednosnog kursa. Kosovo je tu samo zgodan paravan da se to ne vidi.
Bilo bi pošteno sve opcije jasnije staviti na uvid javnosti, pustiti da snage za jedno ili drugo ili treće sprovedu kampanje pa da ako već Vlada ne može da napravi neke objektivno teške izbore, vidimo da li javnost može. Ne radi se dakle o rubikonu tipa politike odbrane i bezbednosti, koji su nesumnjivo taoci politike oko Kosova, već o Rubikonu dalje demokratizacije društva i pokušaja da se postane deo razvijenog i stabilnog zapadnog sveta sa specifičnim civilizacijskim vrednostima koje se ne dovode u pitanje. I to u situaciji kad će svi oko nas, pre ili kasnije, postati deo tog sveta.
- Svedoci smo političkoga i vojnoga jačanja Rusije, pa i njenog nastupa u međunarodnoj politici koje miriše na neka vremena bipolarnoga sveta. Jeli danas moguća ta konstelacija karakteristična za drugu polovinu 20. veka?
Glavna karakteristika današnjice koja je istovetna sa tim periodom je blokada Saveta bezbednosti. Iako autoritarna, današnja Rusija je ipak kapitalistička i otovrenija država, daleko bolja od ideloški-operativno surovog SSSR . Isto važi za Kinu. Dakle, ideološke komponente, koja je bila itekako bitna u vreme hladnog rata sada nema.
Ostaju očekivanja političkog zapada o poboljšanju stanja ljudskih prava širom sveta pa i u spomenutim zemljama. Ali, osim u slučajevima eventulanih masovnih kršenja ljudskih prava kroz etnička čišćenja i druge zločine protiv čovečnosti zbog kojih politički istok i zapad mogu ulaziti u diplomatske sporove ili limtirane konflikte, oni verovatno nikad više neće spustiti nivo saradnje i komunikacija na onaj iz hladnog rata. To je još jedna, neretko previđena, prednost koju donosi globalizovani svet.
SAD i EU su već sada u procesu definisanja nove koliko toliko zajedničke politike prema novoj Rusiji. U Pragu sam nedavno čula razmišljanje da zapadni svet u stvari ne zna šta Rusija želi, te da to ni ona sama ne zna. Da se, u stvari zna, samo šta Rusija neće, a to je da igra po sadašnjim pravilima, uspostavljenim posle pada Berlinskog zida, već da ravnopravno učestvuje u stvaranju novih. Nadam se da SAD i EU, koje su i vrednosno i interesno orjentisane političke zajednice, to neće dopustiti.
Ja sam, naime, veliki pobornik definicije demokratije u 21 veku koja podrazumeva sisteme ne samo sa transparentnim i fer izbornim procesima, već i sa stabilnim institucijama, vladavinom prava, zaštitom ljudskih prava i širokim društvenim konsenzusom o toleranciji kao dominantnom obrascu društvenog života.
U tom smislu koncept „suverenih demokratija”,koji sada u svom okruženju širi Rusija mi se ne sviđa. On u stvari predstavlja eufeminizam za manje ili više autoritarne ili totalirne režime, sa nekim stepenom otovrenog tržišta.
Ideološka slika sveta u 21 veku je dosta šarenija od one iz hladnoratovskog perioda. Mnogo je više i zemalja u procesu tranzicije ka većem stepenu demokratičnosti i otovrenosti tržišta. Sve to, i sve veća ekonomska međuzavisnost su prepreke podeli sveta kakvu smo tada imali.
- Koliko mogu savremeni globalni ekonomski poremećaji, odnosno krah bankarskoga sistema u svetu, a naročito u SAD i EU uticati na promenu stanja kad su vojne i bezbednosne prilike u pitanju?
Bojim se da je još rano davati takve procene. Potebno je pre svega u narednom periodu videti kako će se talasi te krize, čak i smanjenog intenziteta odražavati na Rusiju, Kinu, Indiju i Bliski istok. Ako politički zapad nauči lekciju iz dosadašnjih propusta i previda, te ako planove za sanaciju sektora efikasno sprovede u delo, slika će manje više ostati ista kao i sada. No, sama činjenica da će fokus globlanog sveta ( nažalost i sad se vidi koliko je Afrika isključena iz globalnih trendova) u doglednom periodu biti na sanaciji posledica krize, globalno predstavlja povećani bezbednosni rizik. Pitanje je kako će se završiti intervencije u Afganistanu, pa i u Iraku, te da li će globlane terorističke mreže koje su u zadnjih mesec, dva, upravo u tim delovima sveta doživele poraz, uspeti da se regenerišu usled smanjene pažnje. Možda kriza napravi i neke pozitivne nus efekte- kao, recimo, smanjenje obima trke u naoružanju koja je zahvatila i zapad i Kinu i Rusiju.
- Kako vidite Srbiju i region za pet godina kada govorimo o kolektivnoj bezbednosti?
Kao punopravnu članicu reformisanog i konsolidovanog NATO, nadam se. Apsurdno, ni alternativa nije loša, a to je da ostanemo vojno neutralni angažovani u nekim programoma PfP pritom bukvalno okruženi NATO članicama, jer će u međuvremenu čak i BH ući u NATO. Takvo okruženje je samo po sebi faktor stabilnosti i za nas. Međutim nedavna „opomena“ Evropskoj Uniji, koju je ministar odbrane Dragan Šutanovac izneo u intervjuu pariskom Figaru, da ćemo ako nas EU brzo ne vrati na kolosek formalnog procesa pridruživanja, razmotriti opciju intenzivnijeg približavanja Rusiji, razlog je za paniku.
Mi smo strateški irelevantni, okruženi NATO i EU članicama, tako da niti to eventulano približavanje može EU i NATO ozbiljnije ugroziti, niti Rusija od toga može imati neke veće koristi osim da ima jednu neuralgičnu tačku kojom provocira zapadnu međunarodnu zajednicu do određene mere. Nit ćemo mi time vratiti Kosovo. Direktna posledica takve srpske pozicije bila bi ekonomsko-politička stagnacija u odnosima sa zapadnim partnerima, loša reputacija, i ono najgore - zaustavljena demokratizacija zemlje koja nema prirodne resurse i politički uticaj kakav ima Rusija. Ostali bi mala, marginalizovana, autoritarna država sa visokom stepenom korupcije, slabom ekonomijom i niskim standardom.