La nostalgie de la barbarie est le dernier mot d'une civilisation. Nostalgija za varvarstvom je poslednja reč svake civilizacije. (E.M. Cioran)
Što duže živim na Kubi, sve češće sećam se jedne slike sa svog prvog putovanja u Havanu. Bilo je leto, jedan od onih tipičnih letnjih dana sa popodnevnim prolomom oblaka, obično oko pet sati, kad svi idu kući. Bio sam u turističkom autobusu, na Petoj aveniji, i gledao kako kiša neverovatnom brzinom stvara baruštine. Vozač je skrenuo sa Pete avenije, glavne saobraćajnice ali i vrlo niske ulice u koju se voda sliva, i krenuo da nas vozi nekom od manjih, ali prohodnijih, ulica uzbrdo. I tu je, međutim, bilo velikih bara. Na jednoj raskrsnici nakupilo se dosta vode, kao i ljudi koji su sa mnogo optimizma i strpljenja čekali nekakav prevoz. Vozač je mogao da ih zaobiđe i poštedi, ali on kao da je ubrzao, ne obazirući se uopšte na njih, i pošteno ih isprskao mutnom kišnicom sa ulice koja se gotovo nikad ne pere.
Jedna od stvari koju svako ko provede dovoljno vremena na Kubi primeti jeste nedostatak civičke svesti. Na predivnom Trgu Sv. Franje (Plaza San Francisco) u Staroj Havani može se provesti divno vreme šetajući, ali to često podrazumeva slalom u cilju zaobilaženja gomila konjske balege. Propuštanje vozača ili pešaka u saobraćaju vrlo je retko, čak i poštovanje sopstvene trake. Vrlo često spori automobili kao da namerno voze u levoj traci. U Centru za ljudsku genetiku González Coro u Vedadu u čekaonici sam jednom sedeo oko pola sata, i brojao mrtve muve na podu, ali i na prozorima, dok sam gledao kako se ljudi guraju u nekoj vrsti stampeda, sa sve trudnim pacijentkinjama, da bi videli čuvenog doktora Olivu. U Centru za genetiku nalazi se jedan od najužasnijih WC-a koji se mogu zamisliti. Da bi postojala civička svest, prvo mora da postoji civis.
Svaka ljudska zajednica na neki način je disfunkcionalna. Gradovi su najčešće disfunkcionalni na mnogo planova. Ima jedna stvar, međutim, koja primer Havane čini esktremnim, a to je za 21. vek neverovatna nerazvijenost trgovine u većem delu grada. Pre nekoliko dana vozili su me 41. ulicom (Calle 41), koja u jednom delu predstavlja granicu između gradskih opština Playa i Marianao. Ona je vrlo zgodan primer, jer se radi o jednoj od glavnih saobraćajnica Zapadne Havane, nešto kao Peta avenija za predrevolucionarne automobile. Nekoliko sati posle te vožnje na televiziji sam gledao Cité Soleil, jedan od najsiromašnijih krajeva glavnog grada Haitija, Port-au-Princea. Ono što mi je bilo frapantno jeste da je čak i taj jadni deo napaćenog glavnog grada napaćene zemlje imao mnogo više prodavnica i mogućnosti da se kupe najosnovnije stvari nego jedna od većih i značajnijih ulica Havane.
Moram priznati da mi je to gotovo potpuno odsustvo poriva za potrošnjom u Havani u mnogim trenuncima prijatna protivtežnja potrošačkim društvima raskalašnosti kakvih je na svetu previše. Po Havani ne hodaju potrošači sa deset šarenih kesa; problem je što Havanom često hodaju umorni ljudi sa jednom kesicom u kojoj je jedva dovoljno hrane da se tog dana nešto stavi na sto. U 41. ulici ima dosta zgrada napravljenih mnogo pre Revolucije na kojima se vidi da je u prizemlju i dalje ograđen prostor na kojem je nekada bila trgovina. Trgovine tu odavno nema. Nekoliko kilometara vožnje tom širokom ulicom, koja nipošto nije u najsiromašnijem i najzabačenijem delu grada, naprotiv, i video sam samo možda dve ili tri jadne prodavničice, koje bi, pretpostavljam, starije ljude neodoljivo podsećale na Istočnu Evropu posle Drugog svetskog rata.
Kada se uđe u te prodavnice, prvo što vas zapahne jeste kombinacija memle i prašine u vazduhu. Na rafovima se nalaze najčešće poneki džakovi, i možda neka tužna i usamljena tegla majoneza. Ljudi skoro da nema. Na tabli poput male školske table kredom su ispisane, jedva vidljvo i razumljivo, cene proizvoda koji se tu već odavno ne nalaze. Znam da su ljudi snalažljivi, i da uspevaju da prežive uprkos svim teškoćama, i da na Kubi to i nije tako teško kao na nekim drugim mestima, ali ni posle godina provedenih ovde i dalje ne mogu baš sasvim da shvatim kako funkcioniše lanac nabavke kad je sve učinjeno da on ne postoji.
Havana je u neku ruku kvintesencija urbanog, goli grad, u najvećoj meri lišen potrošačkog spektakla. Kuće kojima neko kao da je skinuo prodavnice, odnosno odelo, odnosno oblandu, i ostavio ih da budu ono što jesu. Ulice koje su daleko od napuštenih, vrlo su gusto naseljene, vrve od ljudi i života, ali taj život ne ponaša se po zakonima na koje su ljudi navikli u razvijenom svetu. Sfere privatnog i javnog ovde imaju drugo značenje, jer ulica kao najmanja jedinica postoji samo uslovno, samo kao skelet bez sadržaja, a taj se sadržaj preneo na neke druge jedinice, na način za strance nedokučiv.
U odsustvu ulične interakcije u klasičnom smislu reči, bar u ovom delu grada interakcija se odvija na drugim mestima i na druge načine. Jedno od glavnih mesta za okupljanje ljudi su ravni krovovi zgrada, na kojima se deca igraju lopte, po kojima laju psi, gde odrasli postave stolice, sede i pričaju, dok im se veš suši oko glava. Krov kao paradoksalni socijalni fokus pojavljuje se kad ulica nema šta da ponudi, kad krene da deluje apokaliptično, izgubivši intimu koju joj daju trgovina i ostale gradske aktivnosti. Istovremeno, za vreme letnjih kiša tinejdžeri izađu na ulice, i na semaforima se kače za zaustavljene automobile, kako bi vežbali klizanje držeći se za zadnje branike. Prastara vozila sa čvrstim zadnjim branicima, recimo Chevrolet iz 1955, naročito su pogodna za tu zabavu, koja se prečesto završava lomljenjem ruku i nogu.
Ulica lišena javnih karakteristika ponekad postane privatno mesto, i tako se krug zatvori. Predveče ljudi iznesu sto i stolice i počnu da igraju domine nasred kolovoza, preobraćajući tako upotrebnu vrednost prostora koji je svoju prethodnu vrednost izgubio. Havana je istovremeno test savremenih utopija i distopija, nada i strahova, gde oslobađanje od potrošnje stvara glad za potrošnjom, i čiji se svaki stanovnik bar jednom u životu zapitao kako bi bilo da zameni Calle 41 za Calle Ocho u Miamiju.
Pitanje koje ljudi sebi i drugima postavljaju pred takvim dilemama jeste šta je bolje. Mnogi na njega čak i daju odgovor, koji im se čini jedini ispravan i jednostavan, zaboravljajući u svojoj želji da opravdaju svoje mesto u životu da na kompleksna pitanja nema samo jednog ispravnog i jednostavnog odgovora. Postoji samo bogatstvo ljudskog iskustva.