Izlazim iz kancelarije i bacam jos jedan pogled kroz venecijanere negde u daljinu. Celom duzinom zida je velika staklena povrsina i pogled mi puca siroko i daleko. Vidim nebo kako polako menja svoje boje i iz zute se pretapa u crvenu a crvena u plavu. Ispod se svetlucaju prve lampe na drugoj strani reke koja mirno tece i deli grad na ovu i onu stranu. Lepo je. Par sekundi mi protice pred ocima kao nekoliko minuta. Pomislim da je vreme stalo. Udisem i mislim o gradu koji polako tone u noc. Nekako sam i ja zadovoljna, zavrsava jos jedan radni dan.
Moja kancelarija je na 9. spratu, i ako izuzmemo dugo cekanje lifta svaki put kad zelite da se popnem ili sidjem, imam sve prednosti koje visina pruza. Pogled od koga zastaje dah pruza se daleko i stapa u maglicastom horizontu. Prve pahulje najpre prodju pored mog prozora u svom putu da zabele ulice. Sav onaj dim i sparina ostaju negde dole a kad otvorim prozor svezina cistog vazduha mi ispunjava nozdrve dok duboko udisem kao i svi oni ljudi u podnozju i saobracajna guzva, prasina i zaglusujuca buka.
Polako zatvaram vrata iza sebe i odlazim do lifta. Radujem se veceri dok izlazim iz zgrade a na licu osetim kako mi koza trne od mraza. Osmehujem se kolegama koje bas kao i ja jedva cekaju da stignu kuci i skinu sa sebe poslovnu garderobu koja steze, a obuku laganu kucnu. Mesec je vec nakrivio svoje nasmeseno lice i gleda me odozgo, bas kao i ja malopre grad. Virka iza zgrade preko puta ulice, kao da zeli da se igramo. Iako sam mirna jer je jos jedan radni dan iza mene, negde sa nestrpljenjem ocekujem novi radni dan da ponovo bacim pogled kroz prozore moje kancelarije.