Dom Vojske Srbije, devet ujutru, ja prelistavam 24sata novine i polako dolazim sebi. Bolje da nisam. I dolazio sebi i prelistavao novine. Jedna od vesti glasi (parafraziram): "Krivična prijava zbog piratizovanja Turneje". Poseta B92 sajtu je potvrdila ovu vest. Gde uopšte da počnem? Aj' prvo jedna poučna pesma pa ćemo onda o surovoj realnosti.
[EDIT: Isključili embedding pa ne mogu spot da stavim u tekst... Evo ga ovde: http://www.youtube.com/watch?v=Yz-grdpKVqg ]
Pre svega, očigledno je da o pirateriji niko ne ume da razgovara u smislenim terminima. Neophodno je internalizovati ovu duboku mudrost - piraterija nije krađa. Žao mi je, jednostavno nije. I ne zanima me šta o toj temi piše gde i kako se koji zakon prema toj temi odnosi.
Uzmimo primer knjige. Ja je kupim, pročitam i pozajmim drugu da pročita. Da li se tu desila krađa? Očigledno nije. Knjiga je kratka, moj drug ima mnogo slobodnog vremena i on odluči da prepiše kompletan sadržaj knjige u svoju svesku. Da li se sada desila krađa? Opet, naravno da nije. Da li će to odjednom magično postati krađa ako se prepisivanje ponovi više puta?
Ili recimo ja slušam radio. Ide neka pesma koja mi se svidi. Ja je snimim na kasetu. Da li sam ukrao pesmu? Da li će pesma biti ukradena ako je pozajmim drugu da je presluša? Da li će biti ukradena ako on presnimi pesmu sa svoje kasete na njegovu? Ispravan odgovor na sva tri pitanja je ne.
Svakome će očigledno biti jasno da ako nije po sredi krađa kada za umnožavanje i pozajmljivanje koristimo papir, olovku, kasetu, kasetofon i tome slične rekvizite, onda isti princip važi i kada se ceo proces preseli u sferu digitalnog i umesto Play i Rec dugmeta koristimo miša i tastaturu. Podsetimo se, krađa je kada bespravno nešto oduzmemo vlasniku. Vlasniku elektronskom razmenom sadržaja ništa nije oduzeto i to je veoma važno da svi imamo na umu. Peer-to-peer file sharing konkretno, ali i piraterija uopšteno, nikoga ne lišava svojine. Svakodnevno izjednačavanje slobodne razmene fajlova sa krađom nije samo korišćenje pogrešnog termina nego i zlonamerna insinuacija koja se koristi da bi se šira javnost ubedila u očiglednu neistinu. Ako vas uspeju ubediti da kopiranjem CD-a činite krađu, prevareni ste i vaša građanska sloboda je narušena.
Ono šta piraterija jeste je kršenje izvenish aspekata copyright-a. Relevantan deo copyright koncepta, a ovde pričam u laičkim terminima jer nisam pravnik i legalese me zaista ne zanima, je (ako se ne varam, u glavnom podrazumevani) ugovor između vlasnika intelektualne svojine i nadležnog tela za sprovođenje zakona, da uprostimo - države. Ugovor kaže da vlasnik intelektualne svojine ima ekskluzivno pravo na umnožavanje i prodaju svog vlasništva. Ovo je bitno. Piraterija nije zločin krađe već narušavanja ekskluzive umnožavanja koje bi država trebalo da garantuje.Da se vratimo korak unazad. Copyright je izmišljen kao način da se ohrabri i podrži kreativnost tako što će autoru biti omogućeno da ograničeni vremenski period eksluzivno profitira od svog dela. Na taj način su autori kompenzovani za trud i vreme uložen u stvaranje umetničkog dela od kojeg celo čovečanstvo može imati koristi. Ključna reč je profitiranje - umnožavanje se spominje samo u kontekstu prodaje kopija.
To je bilo jako davno, dok se još dobro disalo, kada je piletina još imala ukus piletine a deca bila lepo vaspitana. U međuvremenu su se neke stvari promenile. Piletina je promenila ukus, deca su postla nevaspitana a cena umnožavanja bilo kakve forme dokumenta drastično opala zbog izuma digitalizacije. Zadnje dve stavke su bitne (ako niste veliki fan piletine, naravno) - deca su odjednom dobila poriv da namerno i bez razloga maltretiraju vlasnike autorskog prava a kompjuteri su omogućili da cena takve aktivnosti bude jako niska. Ranije je cena, delom izražena u novcu utrošenom za noseći medij i uređaj za umnožavanje (ploča, kasteta, štamparska mašina...) a delom u potrošenom vremenu i trudu, bila srazmerno visoka. U slučaju vinila bespogovorno je jeftinije kupiti primerak nego ga sam umnožavati. Kod kaseta je umnožavanje bilo jednostavnije, mada cena praznih medija i vreme potrebno za kopiranje čine masivnu pirateriju iz domaće radinosti nemogućom - ako se time bavite gotovo sigurno to radite da bi piratske kopije prodavali u kom slučaju je vaše delovanje istinski maliciozno i u potpunosti opravdano kažnjivo. Ali cena kopiranja vremenom opada i trenutno, sa izumom Interneta, ona je gotovo nula. Prvi put je masovno umnožavanje potpuno validno i u neprofitnoj varjanti. Ovo nikada nije bilo zamišljeno da bude pokriveno copyright zakonikom, niko ne profitira i samim time nikako ne bi smelo da podleže pod pravila koja se odnose na ekskluzivnost zarade. To nekome smeta.
U konkretnom slučaju Turneje, to smeta Goranu Markoviću i Svetozaru Cvetkoviću. Ono šta Goran Marković i Svetozar Cvetković ne razumeju je da to što su se navikli da se kopije filma prodaju ljudima i da to bude jedini način da neko dođe do filma ne znači da tako treba zauvek i da ostane. Oni misle da je ugled filma narušen i da će zbog piratizacije manje ljudi dolaziti u bioskop da gleda film. Oni, kao i Lars Ulrih iz Metalike, nisu ni jednom gledali studije koje kažu da svi podatci pokazuju da piraterija ne umanjuje prodaju filmova i muzike, a u mnogim slučajevima je čak i poboljšava. Kako je dođavola moguće da prodaja raste ako svako može artikal da dobije za džaba, sigurno se sada pitaju Goran Marković, Svetozar Cvetković i Lars Ulrih.
Odgovor je jednostavan i da bi ga shvatili samo je potrebno da ne pretpostavljate da ste bog i batina, ovozemaljsko otelotvorenje filmske ili muzičke industrije te filma i muzike kao ideje, da prestanete da gledate konzumente kao male, prljave, pogane skotove koji su tu samo da bi vam dali pare i eventualno veličali vas u prethodno spomenutim ulogama. Ili možete jednostavno samo da prestanete toliko truda da ulažete u kriminalizaciju kompletno svih ciljnih mušterija. Mislim, nije li malo glupo automatski pretpostavljati das su svi ljudi kojima želite da prodate svoj proizvod u stvari kriminalci? A verujte mi, jesu. Svi. Svako ko čita ovaj tekst. A i svako ko piše ovaj tekst (da, to bih bio ja).Cory Doctorow je, objašnjavajući zašto je sve svoje knjige objavio pored štampane forme i blesplatno na netu, rekao da od svih ljudi koji ne kupe njegovu knjigu najveći broj ljudi to radi jer za knjigu nisu ni čuli. Nasuport njima, ništavan je procenat ljudi koji znaju za knjigu ali je ne kupuju jer su je džaba skinuli sa neta. Ljudi koje knjiga, muzika, film zanimaju vole sve u vezi knjiga, filma i/ili muzike. Oni ih skidaju sa neta jer ih vole. Odlaze u bioskope i na koncerte da bi videli ono šta vole. Kupuju originalne primerke jer ih vole. Kopiraju prijateljima jer ih vole. Da ih ne vole, ne bi se trudili ni da ih piratizuju za džaba. Svaka osoba koja je skinula bilo kakav sadržaj za džaba je potencijalni ljubitelj vašeg dela. Svaki ljubitelj je besplatna reklama kakvu nikada ne bi mogli parama da kupite. Čak i ako nikada ne kupi originalni primerak on vam pospešuje prodaju. Razmislite samo, kako ste saznali za vašu omiljenu knjigu, album ili film? Otišli ste, platili ste za njega i tek ga onda prvi put čuli/videli/pročitali? Ili vam je možda prijatelj ili rođak sa oduševljenjem pričao o onoj sjajnoj stvari koju je video i želeo sa vama to da podeli?
Originalni proizvod je tu da izgleda lepo, da se ponosite njime kada vam stoji na polici. U slučaju filmova tu je kvalitetan i atraktivan omot, bonus materijal na DVD-u, slika ogromne rezolucije pogodna za besne high definition televizore i 5.1 ozvučenje. Takođe i činjenica da ste prokleti samoorganizacioni genije ako dva meseca posle rezanja znate gde vam se nalazi onaj jedan film što ste ga skinuli onomad. Ljudima prvenstveno nudite bioskopsku projekciju koja se ne može skinuti sa neta, a zatim i kvalitetan proizvod ako ga toliko vole da žele i da ga poseduju zauvek. Takvih će biti najviše ako prvo svako bude imao mogućnost da film odgleda za džaba. Da i ne ističem očigledan apsurd što je u Srbiji interesovanje za domaću kinematografiju (mahom sa pravom) minimalno i bilo sta sto utiče na porast interesovanja publike treba videti kao trijumf.
Sram vas bilo Gorane Markoviću i Svetozare Cvetkoviću. Sram vas bilo.
P.S.
Iako nema veze sa piratizacijom filma, kad već pričam o copyright-u prosto se moram dotaknuti i muzike. Ako ste bend, vi se bavite performansom a ne proizvodnjom. Vaša zarada ne bi trebalo da leži u albumima nego u koncertima. Koncerti će biti češći i posećeniji ako svaki čovek na planeti za džaba može čuti i oduševiti se vašim pesmama. Niste nova Metalika ili Madona pa da vas svi već slušaju. A činjenica da sami ne kačite svoju muziku na net za džabe samo znači da to nikada nećete ni postati. Instrumente u ruke i svirajte, bre.
EDIT:
Kroz komentare na tekst dosao sam do zakljucka da mozda nisam svoj stav u tekstu do kraja obrazlozio kako valja, pa cu ovde okaciti jedan od mojih komentara ispod, kojim mislim da sam dovoljno pojasnio nedoumice.
--
Apsolutno uvazavam intelektualnu svojinu i smatram da je u najmanju ruku bezobrazno a potom i neophodno zakonski kaznjavati ljude koji zaradjuju na tudjoj svojini. A eno ih po gradu kolko oces, prodaju diskove iz kofera. Nema veze, iako sto policajaca dnevno prodje pored njih, ajde da na sud vodimo decka koji je dzabe delio to sto ovi likovi prodaju. Intelektualna svojina jeste i mora biti neprikosnovena. Zao mi je sto mislis da sam protiv toga samo zato sto smatram da je moderna interpretacija copyright zakonika pogresna i maliciozna.
Zao mi je, takodje, sto mislis da ja pokusavam na bilo koji nacin da nacinim stetu ljudima koji su napravili Turneju. Sjajno sto su napravili taj film. Izgleda za tri duzine bolje od bilo kojeg drugog iz skorije istorije srpske kinematografije. Nista sem pohvala na tom planu.
Ono zbog cega treba da se stide je zbog krivicnog gonjenja sopstvene publike. I cinjenica da im skidam kapu i duboko uvazavam trud i dostignuca nema nikakve dodirne tacke sa cinjenicom da smatram da treba da se stide krivicnog gonjenja svoje publike. Uz napomenu da je, ako je tacno da je kopija ukradena za vreme snimanja filma to zlocin za sebe i potpuno nevezan za pricu o copyright-u.
Cudno je koliko je lako ljudima prodati sopstvenu pohlepu, a to je ono o cemu se ovde radi. Neko je ljude ubedio da oni vec imaju prava na neke basnoslovne kolicine novca za svaku kopiju u cirkulaciji, i sve sto umanji taj broj je kradja. Ovo nije tacno i na prvom mestu su nosioci intelektualne svojine prevareni. Muzickim kucama je potrebno da prodaja albuma bude glavni izvor zarade a ne muzicarima. Isto vazi i za filmove. Muzicari i reziseri bi zaradjivali vise para ako bi copyright zakon bio ispravno interpretiran i to je cinjenica. Ja zelim da oni zarade sto je moguce vise para da bi mogli da nastave sto lakse i u sto vecoj kolicini da prave tako sjajne filmove.
Richard Schenkman, reziser filma the Man from Earth, je bio upitan sta misli o tome da je njegov film bio svuda po netu jos pre nego sto se desial premijera, kada je procurela kopija sa nekog od festivala (zaboravih kog). On je rekao da je zapanjen koliko je to uspelo da promovise njegov film i da takvu reklamu nikada ne bi mogao parama da kupi. Rekao je da je rezutlat bila prodaja kakvu u opste nije ocekivao i da ce svoj sledeci film sam upload-ovati.
O tome se radi. Uslovi su se promenili. Centralizovana distribucija zasticenja jako skupocenim procesom umnozavanja vise ne moze da opstane i na njoj samo diskografske kuce zaradjuju. Umetnici su prevareni. A perpetuacijom takve lazi i krivicnim gonjenjem svoje ciljne publike, kao sto su Goran Marković i Svetozar Cvetković ovde radili, odmazu svima pa i samima sebi. Zato kritika upucena njima, uz nadu da ce shvatiti da SVE sto njihov film izlaze siroj publici, i u zemlji a pogotovo u svetu, ide samo njima u korist. Ili mogu da budu zadovoljni sikaniranjem ljudi od kojih ocekuju pare i da smatraju dvadeset hiljada bioskopskih posetilaca odlicnim uspehom.