Daklem,eve ovako.slušam a ponekad i pročitam kako ženske volu poeziju.malte ne pročitaš im nešto ,pa čak i sklepaš neku glupost.i gotovo,završio si poso.
Enije nego.bar u moj slučaj.Daklem,u iznenadnom napadu amoka,a kako bi drugačije i bio nego iznenadni,inače nebi zaslužio dotično ime.Ja se rešim da dotičnoj,već odavno smuvanoj,pročitam meni najdražu pesmu.Evo ovu:
Blazeno jutro koje padas
u svijetlom slapu u tu sobu,
vec nema rane da mi zadas,
pocivam mrtav u svom grobu.
Mozda ces ipak da potpiris
pepelom iskru zapretanu —
jer evo, trome grudi siris
ceznucem suncu, jorgovanu.
Dijelis mi neke tihe slasti
kad o tvom zaru vidim knjige
na polici — i cijeli tmasti
vidik te sobe pune brige.
Za mene ipak nesto fali
u ovoj uzi bez raspeca,
na dragoj usni osmijeh mali,
u casi vode kita cvijeca.
Blazeno jutro koje padas
sa snopom svjetla u tu sobu,
vec nema smrti da mi zadas,
no vrati ljubav ovom Jobu.
I šta mislite šta mi je rekla.Ti si nezrela ličnost.Da zaboravih da kažem da sam tad imao preko četrdeset godina ,ona koju manje.E,sad šta da mislim.