O bibliji vikipedija ima dosta tekstova. Ja sam o bibliji pisao na vikipediji u kontekstu biografije Kosidovskog ovde http://pl.wikipedia.org/wiki/Zenon_Kosidowski, I na ovom blogu u arhivi blogera vikipedija pod naslovom “Kad je sunce bilo bog”.
U vezi biblije imao sam “okršaje“ sa Milanom Ćirkovićem i Šarskim i to se zbilo u poslednjem milanovom blogu [url=http://blog.b92.net/text/573/Neko%20mora%20da%20je%20oklevetao%20Jozefa%20K./]ovde[/url] , gde smo se džementlementski dogovorili da se dalje ne svadjamo.(prepis okršaja je u komentarima).
Evo ja pružam ruku pomirenja, te posvećujem jedan post problemu prevodjenja biblije. Ovo što piše o prevodjenju biblije je citat iz jedne moje (za ovu priču nebitne) knjige:
„...Veliki je problem kada se radi o delu velikog stila. Da pogledamo Bibliju. Poznato je da je hebrejski jezik bio siromašan u veznicima, nesposoban da izrazi apstrakcije – jezik liričara, pun energije, strasti divljih kritika i vatrenih boja – ali tako buntovan prema filozofiji. Oko trećeg stoleća pre Hrista zapitali su se hebrejski filozofi: da li mi možemo da promenimo svet? Evo kako to izgleda u prevodu sa original:
Kakvu korist ima čovek od svih svojih poslova,
Koje on obavlja pod suncem?
Pokolenja odlaze i pokolenja odlaze.
A zemlja ostaje večno.
Diže se sunce i zalazi sunce
I na svoje mesto žuri i tamo se diže.
Ide na jug i ponovo se vraća na sever
Vrti se na svom putu vetar
I iz svojih kruženja vraća se vetar.
Sve reke teku u more
Ali se more ne napuni;
Tamo gde se reke ulivaju,
Ulivaju se uvek iznova.
Svi su događaji umarajući;
Ne može čovek to izreći;
Ne zasiti se oko gledanja,
I ne napuni se uho slušanja.
Što bejaše to će biti,
I što je uradjeno to će biti urađeno
I ne postoji ništa novo pod suncem.
Postoji nešto o čemu se kaže:
Vidi, ovo je novo;
Ali ono je od večna vremena
Koje bejaše ispred nas.
Ne osta sečanje na pretke;
I takodje na potomke koji će biti
Neće ostai sećanje kod onih
Koji će biti posle...
Odmah se prepoznaju prve stranice „Propovednika“ koje tako lepo predaju odjek, ritam pa čak i muziku originala. Ali opet isto pitanje kao i kod kineske priče: da li je to pravi prevod?
Očevidno to zavisi od cilja koji se daje prevodu. Njemu možemo da odredimo dva osnovna cilje: ili želimo da šokiramo naše čitaoce kontaktom sa stranom mišlju i stranim govorom, i u tom slučaju sačuvaćemo što je moguće vernije sve karakteristike originala, naročito one koje su nam najneobičnije; ili, pak, želimo da našim čitaocoma predamo isti utisak, koji ima original na čitaoce ili slušaoce autora – i u tom slučaju, probamo da sami promislimo tekst, i da nadjemo sredstva, koje bi taj autor koristio ako bi govorio jezikom koga mi govorimo i ako bi živeo u vreme u koje mi živimo.
Gore pomenuti prevod je primer prvog tipa. Ali ako bismo se trudili da zamislimo šta je propovednik napisao ako bi govorio naš jezik, dobili bi sledeći mali esej:
DA LI POSTOJI PROGRES?
Nekorisno je raditi pošto se ne mođe osetiti nikav progres u svetu ili čoveku. Ni jedan od četri elemenata prirode ne može da nam da tu ideju: ni Zemlja, koju ne pokreće prolazak generacija koje se smenjuju , ni Sunce koje beskrajno kruži po istoj orbiti, ni vetar koji naizmenično duva sa raznih glavnih tačaka, ne postižući ništa osim opsećnog mešanja vazduha, niti najzad voda koja juri od izvora prema moru, da bi zatim ponovila isti put. Sve je ovo monotono i više no što se može reći. Pošto čovek, ma koliko da napreže svoje oči i uši, ne može da pronadje neku promenu u kretanju stvari: budućnost će jednostavno produkovati prošlost i iste pojave se ponavljaju ad infinitum. Dakle ne postoji nikakav progres.
Očigledno, iz takvog prevoda je potpuno nestala poezija hebrejskog jezika: ali kako se jasnije i snažnije pokazuju konture rezonovanja! U takvom primeru se može konstatovati, s jedne strane, osnovno jedinstvo ljudskog mišljenja, a sa druge strane, ogromna razlika njegovih načina izražavanja. Prepoznati prvo pod drugim nije uvek jednostavno – gornji primeri to slikovito ilustruju,
U tekstu izgovorenom prema našem modernom načinu, ne mogu da se pomešaju detalji sa celinom, niti da se atribuira svakom od njih vrednost koja je odvojena od tog rezonovanja; nasuprot toga u hebrejskom načinu predstavljanja, uvek se može oklevati između tačnog kretanja misli i pitati se: da li je ta posebna crta izolovana ili samo relativna etapa demonstracije...
vijupedija - Gajić Radoslav