Najskuplju srpsku reč definsao je pesnik Matija Bećković već u naslovu jednog svog predavanja održanog 1989. godine na Makvori univerzitetu u Sidneju, a u povodu proslave šestogodišnjice Kosovskog boja. Predavanje je imalo niz repriza u crkvenoškolskim opštinama u Melburnu, Džulongu, Kanberi, Adelaidu i Brizbanu. Iste godine, na istu temu i pod istim naslovom Bećković je, onako kako sam on to ume, govorio na vidovdanskim svečanostima u Dizeldorfu, Osnabriku, Parizu, Bermingamu i u mnogim mestima diljem Jugoslavije. Tekst tog svečarskog govora objavljen je u Književnim novinama, a dorađenu konačnu verziju u knjigu je ukoričio Glas Crkve.
Kosovo je najskuplja srpska reč. Plaćena je krvlju celog naroda. Po cenu te krvi je ustoličena na prestolu srpskog jezika. Bez krvi se nije mogla kupiti, bez krvi se ne može ni prodati, poenta je i poruka tog Bećkovićevog predavanja i knjige.
Uskoro je naslov tog prigodnog, svečarskog govora postao uzvišena metafora, politička parola i borbeni poklič mnogobrojnih političkih i nacionalnih radenika.
Matija Bećković jeste dobar pesnik, orator i vrli nacionalni pregalac, ali je slab matematičar. Još je slabiji trgovac, jer, ako se već trguje krvlju, račun mora biti tačan. Krv je dragocena roba.
Pesnici, po opisu svoga posla, ne moraju biti dobri matematičari, pa ni trgovci. Najčešće oni to i nisu. Ali, čudno je da Bećkovićevu računsku grešku niko nije na vreme uočio.
Ukoliko je cenu reči moguće izraziti količinom prolivene krvi, kako je to uradio poeta i akademik Bećković, onda nije Kosovo najskuplja srpska reč, Jugoslavija je najskuplja srpska reč.
Od 1915. do 1918. godine stotine hiljada života i hiljade barela srpske krvi ugrađeno je u temelje donedavno zajedničke nam kuće Jugoslavije. Još je više srpske krvi proliveno za njeno čuvanje od 1941. do 1945.godine, a hiljade života je ostalo zatrpano ispod ruševina dok su kuću njeni ukućani složno rušili od1991.g. do 1999.godine. Prva bezimena žrtva za Jugoslaviju pala je 1915.g. prilikom povlačenja Srpske vojske preko albanskih bespuća, a poslednja, također bezimena, 1999.godine u agresiji NATO pakta nazvanoj Milosrdni anđeo.
Istoričar prof. dr Dragoljub R. Živojinović je 35 godina istraživao svetska dokumenta i druge relevantne istorijske izvore, i napisao 350 stranica knnjige Nevoljni ratnici - velike sile i Solunski front 1914-1918.
O toj prelomnoj 1915.godini koja je trasirala put Srbiji u pravcu buduće Jugoslavije, Živojinović kaže: Vojvoda Putnik je smatrao da Srbija, pošto je doživela vojnički poraz, treba da zaključi primirje. Sličan predlog imali su i Britanci, smatrajući da će Srbiji tako biti bolje i lakše. Ali, ondašnji državnici to nisu prihvatili. Sledili su ranije objavljeni nacionalni program i svoj ratni cilj oslobođenja i ujedinjenja Srba, Hrvata i Slovenaca na celoj teritoriji i opredelili su se za albansku golgotu.
Videli smo, poznati pisac, intelektualac i akademik Dobrica Ćosić za takvu surovu, hazardsku odluku, kako kaže, krivi ondašnje državnike i vojskovođe.
Međutim, istoričar Živojinović smatra da nisu samo prestolonaslednik Aleksandar i Pašić odgovorni što su sprovodili ideje potivne interesima srpskog naroda, već da su za to odgovorni i vodeći srpski inelektualci:
Srbi su bili zamlate. Nemam drugu reč za pametne ljude kakvi su bili Slobodan Jovanović, Jovan Cvijić i drugi intelektualci onoga doba. Oni su širili ideju koja se nije podudarala sa stvarnošću. Tvrdili su da su Srbi, Hrvati i Slovenci isti narod sa tri različita imena. Potpuno su zaboravili da su to različite kulture, istorijske tradicije, religije. Samim tim obmanuli su narod i državnike koji su ih sledili u tom uverenju.
Danas, kad je Srbija ostala i bez Jugoslavije i bez Kosova, mogu se postaviti I sledeća pitanja:
Da li bi sudbina Kosova bila ista da je Matija Bećković u predvečerje katastrofe pažljivije računao i da je na svojim predavanjima govorio kako je Jugoslavija, a ne Kosovo, najskuplja srpska reč, te da su takvu parolu ponavljali mnogobrojni srpski politički i nacionalni radnici? Da li bi u tom slučaju sačuvali i Jugoslaviju, u bilo kom obliku - asimetrična federacija, konfederacija..., a i Kosovo?
Da li bi sudbina Jugoslavije bila ista da su akademici SANU u svom nedovršenom radnom materijalu, poznatom kao Memorandum, isticali i prednosti koje je Srbiji i Srbima pružala Jugoslavija, počevši od one osnovne da su samo u njoj svi Srbi živeli u jednoj državi?
Da li se Dobrica Ćosić, koji sa istorijske distance od gotovo sto godina, osuđuje ondašnji srpski politički i vojni vrh, jer su, kako kaže ...rukovođeni fanatičnom idejom da sloboda i Jugoslavija nemaju cenu, poveli vojsku i narod u kolektivno, masadsko samoubistvo, oseća imalo odgovornim, kao jedan od autora Memoranduma SANU i predsednik SRJ, za žrtve i golgotu Srba krajem proteklog veka?
Da li se za tragičnu sudbinu Jugoslavije može kriviti politički i vojni vrh s početka XX veka (prestolonaslednik, Pašić, Putnik, Mišić, Stepanović, Bojović...) koji je Jugoslaviju stvorio ili politički i vojni vrh s kraja istog veka (Milošević, Jović, Kadijević, Adžić...) koji ne samo da Jugoslaviju nisu uspeli da sačuvaju, već su učestvovali u njenom rušenju?
Koji su srpski intelektualci veće zamlate, oni koji su početkom XX veka
zagovarali stavaranje Jugoslavije (Jovan Cvijić, Slobodan Jovanović, Jovan Skerlić, Stojan Novaković ...) ili oni koji su krajem XX veka zagovarali njeno rušenje zarad stvaranja velike Srbije (Matija Bećković, Brana Crnčević, Kosta Čavoški...) ?
I na kraju, imaju li potomci moralno pravo da za svoje neuspehe okrivljuju pretke?