Protesti koji u Grčkoj traju već nekoliko dana imaju širi značaj, a i pouke koje bi se mogle ticati i drugih zemalja Evropske Unije, kao i zemalja u grčkom susjedstvu.
Iako je povod bilo ubojstvo jednog mladića, dugotrajnost i upornost grčkih protesta pokazuje da se radi o širem nezadovoljstvu općim stanjem u grčkom društvu i politici. Protesti su usmjereni protiv vlasti za koju mnogi u Grčkoj drže da je suviše arogantna, i da već dugo ne predstavlja narod. Grčka je u tom smislu možda samo radikalan - ali vjerojatno nije i jedini - slučaj. U njoj je već godinama vlast podržavala politiku koja nije bila popularna. Sjetimo se, recimo, grčkog sudjelovanja u ratu protiv tadašnje Savezne Republike Jugoslavije oko Kosova, prije skoro deset godina. Devedeset posto Grka se protivilo korištenju grčkog teritorija za prevoženje opreme i vojnika koji su bili logistička potpora bombardiranju Srbije iz zraka. Protesti u Solunu su tada praktički blokirali namjere nekih u NATO-(prije svega Velike Britanije) da pokrene i zemnu invaziju, ne bude li bombardiranje uspješno. Grčka javnost je manje-više trajno nezadovoljna politikom velike bliskosti sa Sjedinjenim Državama, i trajno je podijeljena na „ljevicu", koja se osjeća potpuno nepredstavljenom, i „desnicu" koju vidi kao suviše proameričku.
Dodatni je problem u sveprisutnom nepotizmu i velikoj korupciji. Bez obzira što se radi o relativno konsolidiranoj demokraciji (barem od sredine sedamdesetih, odnosno od svrgavanja vojne uprave, koja je zemljom vladala od 1967. do 1973.), grčku politiku vode dvije-tri porodice: Karamanlisi na desnici i Papandreui na ljevici. To je tako već desetljećima.
Grčki se obrazovni sustav i državna administracija nisu reformirali u mjeri u kojoj je to bio slučaj u drugim zemljama u okruženju. Štoviše, čak ni nacionalizam nije nestao, nego je danas u Grčkoj vjerojatno snažniji nego u drugim balkanskim zemljama. Problemi koje Grčka ima s Makedonijom (koju je uspješno zakočila na njenom putu prema članstvu u NATO-u, a možda i prema Europskoj Uniji), te s Turskom (s kojom su odnosi i dalje hladni, unatoč poboljšanju u posljednjem desetljeću) pokazuju da se radi o političarima koji su skloni populizmu, kad god osjete da gube podršku. No, za ekonomsku krizu i bahato ponašanje policije teško da se može kriviti Skopje, Ankara ili Washington.
U uvjetima ekonomske krize, Grčka se pojavljuje kao „najslabija karika" unutar Europske Unije, pa je logično da je upravo u njoj „eksplodiralo". Onog trenutka kad je retorika „rata protiv terorizma" popustila (zahvaljujući pobjedi Baracka Obame u Sjedinjenim Državama), i kad je liberalni kapitalizam očigledno u krizi, pojavljuju se alternative - ljevičarske, anarhističke, pa čak i nasilno-revolucionarne. Pitanje je, zato, hoće li se slični neredi dogoditi i u drugim zemljama - prije ili kasnije.
Političari u svim zemljama Europske Unije - pa i u zemljama-kandidatima - danas s određenom bojazni prate zbivanja u Grčkoj. Ne uspije li Grčka obuzdati proteste, oni bi se mogli proširiti i na druge zemlje. To bi izazvalo veliku nestabilnost u Europi, a možda bi dovelo u pitanje i sam koncept ujedinjene Europe. Na kraju krajeva, Europa nije samo ekonomska i politička, nego i ideološka zajednica, utemeljena na „zajedničkim vrijednostima", od kojih su vladavina prava, stabilnost demokratskih poredaka i prevlast liberalne demokracije najvažnije. Dođu li institucije tog poretka u pitanje u jednoj jedinoj zemlji Evropske Unije, Europa ne bi imala odgovor na pitanje: kako dalje.